Vijesti

Razmišljam naglas: H kao kiklja

U prvom smo razredu. Sat obrade slova H. Učiteljica poslagala slike predmetima koji počinju na slovo H, a onda pokaže u sliku haljine. „H kao?“ upita učiteljica. Djeca podižu dva prsta u zrak, a učiteljica prozove jednu djevojčicu. „H kao kiklja!“ odgovara ona glasno, jasno i odvažno.


Jeste li i vi jedni od onih koji ne govorite standarnim književnim jezikom? Jeste li i vi oni koji ste se dolaskom u školu osjetili kao da morate početi učiti i jedan novi jezik, koji nije strani, nego hrvatski, ali vašem jeziku poput stranog? Ja sam jedna od tih! Ne bi vjerovali, rođena u metropoli, a govor čisti lički, točnije stajnički! Obitelj, prijatelji kojima sam bila od djetinjstva okružena uglavnom su Ličani, pa je taj naš „domaći“ bio jednostavno uvriježen govor.

Došla sam u školu i što vrijedi što sam učiteljicu sve razumijela, ali trebalo mi je vremena i vremena da počnem tako pričati, standardnim hrvatskim jezikom, bar u školi. Sjećam se jednog sata geografije, bio je to možda sedmi ili osmi razred. Učili nešto o zemljama svijeta, točnije Amerike. Profesor nešto upita, ne sjećam se točno pitanja, ali znam da je odgovor bio Kanada. Ja sam ga znala pa brže bolje podigla ruku da ne bi tko odgovorio prije. Profesor me prozove, a ja iako točno odgovorim, ali ne i izgovorim! Sa svojim naglaskom „Kanȃda“ izazvala sam grohot smijeha u razredu.

Moram priznati da sam čak u jednoj životnoj fazi, toj odrastanja, znala osjetiti i neugodu zbog nekih svojih izjava, naglaska, koji mi je izletavao koliko god ja na to pazila. No, kad me ta faza prošla, ja se svog govora više ne sramim. Naravno da treba znati standardni hrvatski jezik kojim evo i ova svoja razmišljanja pišem. Ne zato da bi s njim glumila obrazovanu ženu, nego da bi me svi razumijeli. Svoj, domaći, govor njegujem gdje god i kad god stignem i to znaju svi oni u mojoj blizini.

Kad pogledam naše Dalmatince, oni svoj „a e“ i cijeli svoj dijalektalni govor ponosno šire gdje god se nalazili i divim im se na tome. Kad bi svi tako radili, bili bi poput hodajućih reklama za svoj kraj.

Vrlo često kad susretnem nekog od naših Ličana pa počnu književno pričati, a taj „književni“ učini smiješnima njih same baš kao i od taj „mišung“ govora.

Najjači su mi oni koji me znaju gurkati šaputati „Branka, pa ti si jedna školovana žena, nesmiš tako divanit po seljački!“. E pa baš zato što jesam obrazovana, znam koliko je bogatstvo tog mog „seljačkog“ govora.

No, eto kao što rekoh ja sam jedna od onih koja privatno ne glumata nikoga i ništa nego govorim onako kako mi je na pameti. Isto tako, radim, odnosno razgovaram i sa svojom djecom. Njima to ne treba niti tuviti niti govoriti nego im jednostavno bit uzor, a na njima je hoće li ili ne taj uzor prihvatiti. Djeca uče gledajući. Vidjeli ste primjer s početka priče koji sve govori.

Slično se dogodilo mom starijem sinu prošle godine. Učiteljica im je za domaću zadaću dala listić na kojem su bile razne slike, a njihov je zadatak bio spojiti parove, slike koje se rimuju. Sve je on dobro spojio, a onda mu ostale slike lonca i konca. Vidim ja da se on nešto hvata za glavu i razmišlja, pa ga pitam „Jel ti nešto ne ide? Jel trebaš pomoć?“, a on meni „ Ma znam sve, ali me muči kadi se rimuju konac i padela?“

Eh, evo to je ono što vam današnjim razmišljanjem želim reći, zapravo želim vas potaknuti da njegujete svoj govor! Zna se gdje i kada je potrebno upotrijebiti književni govor, a sve druge situacije prilika su da pokažemo koliko cijenimo svoj govor. Zapravo, možda je bolje reći, poštivati sve i svačije, a voljeti i uživati svoje. Svaka čast haljini, ali meni će, baš kao djevojčici s početka priče, kad god ugledam dotični odjevni predmet, na jezik najprije izletiti riječ kiklja.


Slika: wikimedia commons

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close