Milan Vrkljan: “Znate što je zajedničko Cvituši i Kuterevu? To je najsnažniji pokazatelj kako je Hrvatska zapuštena zemlja”

Propitujući stožernu ideju pravednosti i rješenja koja njegova stranka nudi Hrvatskoj, Petar Kolovrat s portala mojzagreb.info razgovarao je s Milanom Vrkljanom.

Dr. Milan Vrkljan je saborski zastupnik i predsjednik stranke Pravedna Hrvatska, no te poslove obavlja volonterski, bez plaće, a zaposlen je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao redoviti profesor. Voditelj je Centra za kliničku neuroendokrinologiju i bolesti hipofize u KB Sestre milosrdnice i predstojnik Zavoda za endokrinologiju, dijabetes i bolesti metabolizma. Objavio je 342 stručna i znanstvena rada, 86 znanstvenih radova citiranih u najznačajnijim znanstvenim registrima.

Dragovoljac je Domovinskog rata od 1991. godine, osnivač je Ratnog saniteta na ličkom ratištu zbog čega je više puta odlikovan. Također je društveno aktivan kao osnivač i predsjednik udruge civilnog društva „Naš red“ i dugogodišnji predsjednik udruge Ličana „Vila Velebita“.

Prvu hrvatsku republiku, stvorenu u Domovinskom oslobodilačkom ratu i mirnoj reintegraciji određujete kao temelj suvremene hrvatske države iz čega je razvidno da je stvaranje hrvatske države i događaji koji su tome prethodili bili ključni za oblikovanje vašeg političkog svjetonazora kao i političkog djelovanja danas?

Odrastao sam u građanskoj obitelji u Gospiću koja nije imala dodira sa politikom. Prve kontakte sa politikom imao sam 1971. kad je nekolicina mojih rođaka koji su studirali u Zagrebu dolazili u Gospić i pričali, unutar obitelji, što se u Zagrebu događa. Za mene su posebno bile zanimljive informacije koje sam dobio od bratića Željka Radoševića. Satima sam ga slušao o pravednoj borbi studenata za hrvatska prava i slobodu hrvatskog naroda.

Dvadeset godina kasnije, 1991. godine, nakon prvih slobodnih višestranačkih izbora i balvan revolucije javio sam se kao dragovoljac u hrvatsku vojsku. Nakon što je objavljeno da je večer prije počeo minobacački napad na Gospić nas par prijatelja sastali smo se u današnjoj Ozaljskoj ulici u Zagrebu i dogovorili da se javimo u MUP. Primio nas je tadašnji ministar Ivan Vekić. Kad je čuo da mi želimo pozvati sve mlade ljude iz Gospića i okolnih naselja da se uključe u obranu Gospića ponudio nam je MUP-ovu infrastrukturu. Već za dva dana na sastanku u dvorani MUP-a u Savskoj okupilo se više stotina Gospićana. Kroz par dana u Gospić su otišle dvije grupe, prva sa 74 i druga 140 dragovoljaca. Večer prije polaska za Gospić ministar Vekić je razgovarao sa mnom jer je vidio da većina prisutnih stalno dolazi do mene, i pita što dalje, pa je ponudio da budem zapovjednik. Tad sam mu rekao da ja nemam vojničkog znanja potrebnog za vođenje tih ljudi i da sam ja liječnik. Moja želja je bila da idem u Gospić i osnujem vojni sanitet i budem liječnik. Tada sam imao 31 godinu i radio sam u Vinogradskoj bolnici. Vekić predložio je da u Gospić pošalje Tomislava Merčepa koji je tada bio savjetnik ministra, poznata osoba i netko tko je sposoban organizirati vojsku. Prihvatio sam to, jer sam sebe vidio isključivo kao liječnika.

Slijedeći dan prva grupa dragovoljaca krenula za Gospić, a slijedila je druga. Put do Gospića bio je dug, opasan i pod stalnom artiljerijskom vatrom srpske strane. Prvo stresno iskustvo imali smo na autoputu kod Karlovca. Morali smo svi pobjeći iz autobusa i skrivati se pored ceste. Nakon što smo prošli Rijeku i došli na Jadransku magistralu, u rano jutro, imali smo prvi kontakt sa lokalnim građanima Vinodolskog i Senja. Uz cestu su se okupili ljudi, mahali su hrvatskim zastavama, skandirali ime hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, nudili nas pićem i hranom. To se može doživjeti samo jednom u životu. Za mene je to bio možda i najstresniji trenutak u cijelom Domovinskom obrambenom ratu. Kasnija borbe, ranjeni i mrtvi u okolici Gospića bili su bolni za gledati ali nisu ni približno imali takav učinak na mene. Ne postoje riječi sa kojima se može opisati taj izljev emocija i podrške koju su nam pokazivali građani Senja i Vinodolskog.

Nakon dolaska u Gospić, iskreno, bio sam u šoku. Grad je bio pust, porušen, a povremeno bi se netko u uniformi pojavio na ulici. Mi dragovoljci iz Zagreba smjestili smo se pored Gospića u osnovnu školu u Klancu. Sa nama su bili i dečki iz Retkovca u Zagrebu, njih je vodio jedan od braća Šolaja. Par dana kasnije došli su i dragovoljci iz Senja i Novog Vinodolskog. U to vrijeme borbe su se vodile u centru Gospića, a u gradu su bile tri vojarne u kojima je još bila JNA.

Ja sam tada bio asistent na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i od dekana Ivice Kostovića sam dobio dozvolu da se priključim dragovoljcima u Gospiću. Postao sam načelnik ratnog saniteta, ustrojio sam ratni sanitet, uz suglasnost vladinog povjerenika za Gospić Dražena Jurkovića.

Na bojišnici od 54 kilometra i grada skoro u okruženju imao sam samo jednog liječnika, četiri medicinske sestre i dva vozača. Tak osvajanjem vojarna u gradu, krajem rujna 1991. dolaskom tri medicinske sestre i dva liječnika iz Rijeke ustrojili smo sanitet koji je funkcionirao tko da svaki naš vojnik znao da iza sebe ima liječnika ili obučenog tehničara. Te godine bila posebno hladna zima sa puno snijega. Niske temperature ograničavale su davanje infuzijskih otopina i terapije na terenu. Sa ponosom mogu reći da se u godinu dana rata nije ni jednom dogodilo da je ranjeni vojnik umro u sanitetskom vozilu tijekom transporta. O junaštvu medicinskih sestara, tehničara i liječnika u vojnom sanitetu u Gospiću ne bi bilo dovoljno desetke i stotine papira da se sve opiše. U konačnici 74 poginula i 242 ranjena branitelja sami za sebe govore. Iz Gospića sam otišao sredinom 1992. i vratio se na Medicinski fakultet i Vinogradsku bolnicu.

Zanimljivo je da ste branili ste Domovinu kao član HDZ-a, no stranku ste napustili u miru, krajem devedesetih, no ponovno ste politički aktivni?

Da, u rat sam otišao već kao član HDZ-a i nakon povrataka bio sam aktivan u gradskoj organizaciji grada Zagreba. Kratko sam bio dopredsjednik gradske organizacije HDZ-a, no nakon razilaženja sa Sanaderom napustio sam HDZ. Bio sam društveno aktivan, ali ne u politici. Nakon što sam ušao u Sabor na listi Domovinskog pokreta vrlo brzo se vidjelo da taj projekt neće uspjeti. Došlo je do osipanja, bilo je mnogo osobnih sukoba i nezadovoljnih. U Saboru sam bio predsjednik Kluba DP-a, no politički rad nije bio u fokusu djelovanja. Danas je razvidno da je Domovinski pokret osnovan da se na političkom polju ne bi pojavila neka ozbiljnija politička opcija. Nakon izlaska iz DP-a i nastavka rada u Saboru kao nezavisnog zastupnika mnogi poznanici, prijatelji ali i pojedinci uvjeravali su me da trebam okupiti istomišljenike i osnovati političku stranku na programu za koji sam se zalagao u svojim javnim govorima.

Cijeli mandat zalažem se za čvrsto integriranje Hrvatske u zapadni sustav vrijednosti, vesternizaciju Hrvatske. Snažno sam podržavao članstvo Hrvatske u EU, NATO-u, Schengenu i eurozoni. Danas mi u Pravednoj Hrvatskom držimo da su to, povijesno gledano, najveći politički uspjesi hrvatskog naroda. Na toj političkoj platformi osnovana je Pravedna Hrvatske.

Nakon prvih parlamentarnih izbora 1990. godine hrvatski narod je odbacio komunizam i prihvatio parlamentarnu demokraciju. U krvavom ratu 1991-1995. godine Hrvatska je pobijedila i vojnički.

Unatoč svim tim neospornim uspjesima, rekao bih, u Hrvatskoj su svi nezadovoljni. Bivši komunisti su nezadovoljni jer su izgubili državu, ali zadržali institucije, dok ostatak naroda je nezadovoljan jer je stvorio državu ali nije osvojio institucije. Hrvatska politika u posljednjih 30 godina nije uspjela pobijediti komunističku mentalnu zarobljenost hrvatskog naroda. To je jedan od glavnih utega koji Hrvatskoj ne dozvoljavaju da se dodatno demokratizira i gospodarski brže oporavlja.

Jedno samo naizgled manje političko, više životno pitanje – što je to zajedničko Utočištu medvjeda Kuterevo i sanjkalištu Cvituša?

Ha ha, vidim da ste to prepoznali. Naime, nedavno sam obilazio ogranke Pravedne Hrvatske u Lici i Dalmaciji. Na putu sam svratio u poznato izletište i sanjkalište Cvitušu kod Lovinca u Lici, gdje poduzetnik Hrvoje Račić radi odličan posao. To je izletište popularno u Dalmaciji pa su mnoga djece upravo tu upoznali snježne radosti i mogućnosti koje daje Lika.

Slijedeći dan sam svratio u Kuterevo i obišao utočište za medvjede. Odličan projekt zbrinjavanja mladih medvjedića koji se nađu u nevolji diljem Velebita. To je utočište postalo poznato širom Europe i tamo dolaze stotine mladih ljudi volontirati i voditi brigu o medvjedima.

Znate što je zajednički Cvituši i utočištu? Ni Cvituša, ni utočište nemaju pokrivenost mobilnim signalom. Sagledajte samo sigurnosni aspekt da u slučaju nesreće nemate mogućnost pozvati hitnu pomoć. O poduzetničkom aspektu neću niti govoriti jer je to najsnažniji pokazatelj kako je Hrvatska zapuštena zemlja, a naši poduzetnici ostavljeni na milost i nemilost.

Cijeli razgovor pročitajte na LINKU.

Razgovor vodio: Petar Kolovrat

 

 

---

Foto: Privatna zbirka