Ličko kolo

Na našim prostorima izmjenji­vali su se utjecaji različitih kultura vidljivi kroz brojne običaje koje suvremena civilizacija neumoljivo potiskuje. Dio tih običaja koji u sebi nešto sadrže, čuvaju i prenose su i narodni plesovi.

Kolo je jedan od osnovnih oblika hrvatske tradicijske plesne kulture. Ono je zbog svoje jednostavnosti nekada bilo vrlo rasprostranjeno i nalazilo se u središtu društvenog života sela. Gotovo svaki kraj imao je svoje kolo.
Ličko kolo, tanac i krivo kolo tri su najpoznatija narodna kola koja su se plesala u Lici. Teški uvjeti života u ovom kraju, nekada prepunom vukova i klime mnogo oštrije nego danas, s dugim zimama, ogledali su se i u narodnim plesovima. Čvrsti i teški plesni koraci zorno prikazuju surovost ondašnjeg života. Ličko je kolo snažno, dinamično i uglav­nom se pleše bez glazbene pratnje, ali osjećaj za ritam, iz­mjena figura i tempa kojim se pleše, tabananje nogama o tlo te zveckanje djevojačkog nakita djeluju poput glazbe. Svaki plesač kao da postaje instrument tog nijemog orkestra, što djeluje gotovo magično, kako za plesače, tako i za promatrače.

Koliko je kolo uraslo u tradiciju, govore mnogi prikazi plesa koji se mogu pratiti kroz različita povijesna razdoblja; sačuvani su na ilirskim grobnim urnama iz perioda nekoliko stotina godina prije Krista. I antičko doba ima svoje ne tako rijetke prikaze plesa u kolu. Plesačice u kolu čest su motiv i na srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima. Kolo, nekad tako važna društvena institucija, odumire zajedno s tradicionalnim seoskim životom. Iako je danas lišeno svoje izvorne funkcije i svedeno na scensku izvedbu pred publikom, mnogi mladići i djevojke, kao i stariji, prepoznaju neobičnu ljepotu ovih plesova i putem kulturno umjetničkih društava nastoje je oteti zaboravu.

Lička narodna kola

Tanac, ples poznat i pod nazivom rvacki ili mišnjača, izrazito je naporan ples koji zahtijeva izraženu individualnost plesača i njihove improvizacije. Krivo kolo ili nakrivendac je pogrebno, žalostivo kolo koje vodi plesače na krivu stranu, da bi se zavarao duh pokoj­nika kako se ne bi vratio i počinio kakvo zlo. Likovi iz krivog kola na­laze svoje prikaze i na bogumilskim stećcima.

Osnovni lički ples, ličko kolo, prožet je elementima u kojima do izražaja dolazi izdržljivost plesača, ali i plesačica, koji su plešući pokazivali svoju snagu i spremnost za ženidbu i udaju. Ples je bio način pokazivanja i dokazivanja vitalno­sti i snage. Negdje su se kola plesala satima, zavidnim tempom; djevoj­ka je time dokazivala da će moći rađati djecu i raditi u kući i polju, a mladići su visokim skokovima dokazivali svoju muževnost.
Ličko se kolo pleše u smjeru kretanja kazaljke na satu; u davnim danima kolo je teklo kao voda – mirno, bez skakanja, noge su se ili povlačile po zemlji ili se išlo s noge na nogu. Kasnije se mijenjaju stil i tehnika plesanja pa se u plesu znalo “đipnuti” ili “điknuti”, to jest skočiti i poskočiti, pa je ličko kolo postalo poznato i pod nazivom đikac.

U kolu je bilo važno držanje plesača; svaki je plesač morao izgledati uspravno i lijepo u svakom pogledu. Ljepota samog kola naročito se ogledala u silovitoj vrtnji u lijevu i desnu stranu, a kad bi najbolji mladić stao vrtjeti djevojku, svi bi prestali plesati i posvetili bi pažnju paru u vrtnji.

Tabananje, lupanje nogama po suhoj zemlji koje uzdiže čestice zemlje koja obavija plesače i ostav­lja veo maglice i mirisni trag trave i zemlje, katkad po cijelom selu i zaseocima kuda se kolo znalo neumorno kretati, šireći oko sebe posebnu snagu mladosti i mističnu povezanost čovjeka s prirodom. Ples u kojem su ljudi i priroda neposredno spojeni.

---

Tekst: nova-akropola