Jeste li vi “HENRY”?

 

Razmislite malo ako vas netko, dok razgledate ručni sat, zapita jeste li Henry ili to pak zaključuje pomno vas promatrajući dok se sa svojom boljom polovicom dogovarate oko kupnje toga sata koji vam se, doduše, jako sviđa, ali niste baš sigurni treba li vam i dobro ćete promisliti prije nego što ga kupite. Taj sat bit će najviše važan vama, nećete se brinuti što o njemu misli vaš kolega ili hoće li susjedu curiti sline kada ga spazi na vašoj ruci.

Pa tko je onda taj Henry o kojemu smo već toliko rekli? Henry je oznaka za onoga tko zarađuje prilično novca, ali nije bogat. Riječ je o novoj, decentnoj društvenoj klasi koju je američki časopis Fortune još 2003. nazvao HENRY, što je kratica, a znači High Earn, Not Rich Yet ili dosta zarađuje, nije još bogat.

Riječ je uglavnom o mlađim visokoobrazovanim ljudima koji obavljaju odgovorne poslove, ili o izvrsnim i traženim stručnjacima ili obrtnicima koji su obično i vlasnici manjih ili srednjih tvrtki, imaju dobra primanja, ali je njihov put do bogatstva dug ili se nikad i neće obogatiti. Oni ne nose Pradu, ne voze skupe automobile i ne zanima ih društveni status, ali žele imati vlastitu nekretninu i štedjeti za bezbrižniju starost. Anonimni su, nema ih na domjencima na kojima se nalazi pravi i lažni jet-set, a kada javno govore o svojim primanjima i statusu, čine to najčešće pod pseudonimom. Henryji postoje posvuda u svijetu, pa i u Hrvatskoj, i sigurno ćete pogoditi tko bi to bio iz vaše sredine. Iako je riječ o racionalnoj skupini, rado žive u dobrim četvrtima, u lijepim stanovima i kućama, izdvajaju za školovanje svoje djece, odlaze na putovanja, ali ne pripadaju skupini bogatih i najbogatijih, među kojima je 2325 svjetskih milijardera. Neki od njih možda će se s malo sreće naći u skupini od 3800 milijardera koliko će ih na svijetu biti, prema procjenama, 2020. godine. Neke od njih to i ne zanima previše, odgovara im život koji vode, svjesni da više novca donosi više rizika, glavobolje, odgovornosti i, u pravilu, manje vremena za obitelj, prijatelje i hobije.

Ipak, u posljednje im vrijeme sve veću pozornost pridaje i tržište, odnosno ono bez čega tržište ne može, a to je marketing. Očito Henryji postaju potrošački zamašnjak na koji treba usmjeriti pažnju. Iako nisu bogati i rastrošni, ipak su financijski stabilni i prepoznaju kvalitetne životne prostore, proizvode i usluge te predstavljaju određenu potrošačku nišu prema kojoj se tržište želi usmjeriti. Zbog svega toga marketinški stručnjaci žele ih što bolje upoznati i ponuditi im ono što im je potrebno. Stoga na njihovu primjeru razvijaju bihevijoralnu teoriju, odnosno istražuju i uočavaju njihove potrošačke navike kako bi što bolje prepoznali njihove konzumerističke potrebe. Na jednostavnijoj razini, upravo to praksom u svakodnevici čini i prodavač u vašem dućanu kada vas pita koji kruh volite i jeste li probali nova peciva sa sezamom, ili znate li da od sada nude novu vrstu posve prirodnog extra djevičanskog maslinovog ulja. Naime, prodavač tada, na licu mjesta, istražuje, nudi, prodaje, ali i savjetuje, razvija odnos s kupcem i brine se o njemu, jer kupac to zapravo želi.

Važno je spomenuti da Henryji nisu baš fascinirani luksuznim brendovima jer je pripadnicima te društvene skupine nezamislivo na posao nositi Guccijevu haljinu ili odijelo koje stoji tisuću ili dvije tisuće eura. Njih ne vodi potrošačka logika ovisnika o prestižu ili ona holivudskih zvijezdi. Radije će potrošiti za izvanškolske aktivnosti svoje djece, sport i strane jezike, ugodna putovanja. Jednostavno kupuju cjenovno prihvatljiviju robu, a ona luksuzna zanimljiva im je tek u vrijeme najboljih rasprodaja.

Ali njihova potrošačka filozofija privukla je neke proizvođače da svoju ponudu i cjenovnu politiku usmjere upravo prema njima. Poput američkog kreatora Michaela Korsa kojemu su najvažniji potrošači upravo te skupine zahvaljujući kojima je prošle godine učetverostručio dobit i pomeo konkurente. Taj je brend naprosto prepoznao potrošački kapacitet nove društvene klase kojoj treba kvalitetan proizvod u skladu s njenim potrošačkim mogućnostima i životnim stavovima. I na najmanji znak gospodarske nestabilnosti smanjuju potrošnju jer, iako zarađuju dobro, imaju kredite i hipoteke. Tržište gladno kupaca u predblagdansko vrijeme više no inače juriša na teško osvojive Henryje. Na njih kreću u marketinški napad putem elektroničkih poruka, oglasa u svim vrstama medija i najvažnije – velikim akcijama i sniženjima cijena. Ali često uzalud jer oni su potrošački konzervativci na koje ne utječu kampanje i obećavajući oglasi kao na ostalu opčinjenu potrošačku publiku.

I kao poduzetnici nisu skloni velikom riziku, uspjehu preko noći; radije idu korak po korak, a i oni među njima koji ipak sanjaju da se obogate i upišu u svjetski registar milijardera, smatraju da je to najsigurniji put do bogatstva.

Postojanje Henryja može se povezati s postojanjem srednje i srednje više klase koja polako nestaje u cijelom svijetu. A ovo bi ipak bila neka njena inačica, neki potrošački feniks.

Tekst: Dunja Pavešić/teklić.hr