INTERVIEW Prof. dr. sc. Željko Holjevac: Lička povijest je u značajnoj mjeri i povijest migracija

U novom ekskluzivnom intervjuu razgovarali smo s jednim od najviše pozicioniranih znanstvenika porijeklom iz Like, prof. dr. sc. Željkom Holjevcem. Ravnatelj je Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, rođen 1973. godine u Brinju, a danas istaknut hrvatski povjesničar koji je obavljao više istaknutih funkcija u Hrvatskoj. Holjevac je ime za koje se zna u visokom obrazovanju, ali i povijesno znanstvenim krugovima s vrlo visokim ugledom.

Holjevac ulazi u kremu najuglednijeg ličkog intelekta koji i danas nije zaboravio svoj kraj, te sustavno kroz godine radi na njenom napretku, u polju svog djelovanja. Prof. dr. sc. Holjevac o ličkim krajevima napisao je brojne knjige i znanstvene radove, a uz svoj istraživački rad 2007. godine pokrenuo je i Područni centar Instituta Ivo Pilar koji i danas djeluje u Gospiću kao jedan od najaktivnijih u Hrvatskoj.

Imali smo zadovoljstvo razgovarati o svemu u njegovom uredu Instituta Ivo Pilar u Zagrebu na Trgu Marka Marulića. Što kaže o svojoj prošlosti, životnom putu, ali i ličkoj budućnosti, čitajte u nastavku.

Porijeklom ste iz Like, volite povijest, živite i radite povijest. Kada ste točno pokazali prve afinitete prema istraživanju povijesti i kada ste odlučili biti znanstvenik koji se bavi proučavanjem povijesti? 

Rođen sam u Brinju prije pola stoljeća. Od malih nogu privlačilo me je sve vezano za prošlost i starine. Možda je na to utjecao i svakodnevni pogled iz roditeljske kuće na ruševne ostatke frankopanskog starog grada Sokolca u središtu Brinja. Dojmljivi su bili i značajni događaji u povijesti, koje sam nalazio na stranicama enciklopedije Svijet oko nas za djecu i omladinu. U osnovnoj školi „gutao“ sam udžbenike povijesti. Znao sam čitave lekcije napamet, upijajući ih bez posebnog napora. Uzor su mi bili moji nastavnici i već do kraja osnovne škole imao sam prilično jasnu predodžbu što želim biti kad odrastem: nastavnik povijesti! Iako sam aktivno razmišljao o budućnosti, nisam tada ni sanjao da ću jednog dana postati znanstvenik. To je došlo kasnije, no povijest je od dječačkih dana do danas bila i ostala temeljna vodilja mojeg života.

Malo je poznato da ste već u mladim danima postizali odlične rezultate na natjecanjima u školi, ispričajte nam kada je to bilo. 

U završnim razredima osnovne škole uključio sam se u tadašnji program školskih natjecanja iz povijesti. Osnovna literatura bile su teme iz povijesti 20. stoljeća u listu Kekec, a uobičajena pitanja na natjecanju npr. duljina željezničke pruge Brčko – Banovići i sl. U proljeće 1988. bio sam prvi na općinskom natjecanju u Otočcu. Poslije toga sam sudjelovao na regionalnom natjecanju na Plitvičkim jezerima, gdje sam osvojio treće mjesto, iako su nijanse odlučivale među prva tri mjesta. S time se ujedno poklopio završetak mojeg osnovnoškolskog obrazovanja u rodnom mjestu, a na red je te jeseni došla srednja škola u Otočcu.

Srednjoškolsko obrazovanje ste prošli u dva grada. Počeli ste u Otočcu, a “završili” u Senju. Je li Vam ta činjenica išla u prilog, ili bi ipak voljeli da je sve bilo u istom gradu? 

U Otočcu sam upisao kulturno-umjetnički smjer tadašnjeg usmjerenog obrazovanja. Kasnije je to preraslo u društvenu, a zatim u opću gimnaziju. Tijekom četiri godine mijenjali su se nazivi i nastavni programi, ali ne i samo to. Moje školovanje u Otočcu prekinuo je rat. U lipnju 1991. primio sam svjedodžbu trećeg razreda, a mjesec dana kasnije počele su padati granate. U studenome iste godine, dva mjeseca poslije početka školske godine, primljen sam u četvrti razred srednje škole u Senju. U Senj su početkom 1992. pristigli i ostaci razreda iz Otočca, odakle je škola bila privremeno izmještena, no ja sam nastavio polaziti senjski razred. Putovao sam svaki dan autobusom iz Brinja u Senj, kao i prije toga u Otočac. U Senju sam i maturirao tako da me danas na obljetnice mature pozivaju i Otočani i Senjani, a i član sam Kluba maturanata senjske gimnazije.

Jedan ste od najviše pozicioniranih znanstvenika porijeklom iz Like, u Hrvatskoj i šire. Koliko je trajao put od Senja i završetka do današnje funkcije ravnatelja Instituta Ivo Pilar? Opišite ga ukratko. 

Na razredbenom ispitu na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bio sam treći od ukupno 15 pristupnika koliko ih se primalo na jednopredmetni studij povijesti pa sam to i upisao. Studij sam završio za četiri i pol godine, diplomiravši na zavičajnoj temi iz sredine 18. stoljeća, a u studenome 1998. počeo sam raditi u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar kao asistent na projektu o Hrvatima u okolnim zemljama. Tako sam, umjesto u školi, završio u znanosti, no to je bio izazov koji sam prihvatio. Dobio sam zadaću istraživati povijest gradišćanskih Hrvata u zapadnoj Mađarskoj pa sam upisao i tečaj mađarskoga jezika. Sljedećih godina odlazio sam na arhivska istraživanja u Budimpeštu i na terenski rad u naseljima duž mađarsko-austrijske granice. Na toj sam temi magistrirao, a zatim proširio istraživanja i u srpnju 2006. obranio disertaciju o hrvatsko-mađarskim odnosima od 1860. do 1873. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Paralelno sam istraživao i ličku povijest, objavljujući znanstvene radove i prve knjige o toj tematici. Prošao sam većinu stupnjeva u akademskom razvoju, a prije više od pet godina, voljom kolegica i kolega u Institutu, izabran sam za ravnatelja i sada obavljam taj posao u drugom mandatu.

Bili ste i v.d. dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Bilo je to turbulentno razdoblje u hrvatskom obrazovnom sustavu. Ima li šanse da se vratite u visoko obrazovanje? 

Poslije stečenog doktorata znanosti prihvatio sam novi izazov na svojem razvojnom putu i prešao na Filozofski fakultet, gdje sam proveo 12 godina u radnom odnosu, najprije kao docent, zatim izvanredni i na kraju redoviti profesor. U listopadu 2014. ušao sam i u upravu Fakulteta kao prodekan za organizaciju i razvoj. Bilo je to turbulentno razdoblje, obilježeno raspravama o ugovoru o zajedničkim dvopredmetnim studijima s Katoličkim bogoslovnim fakultetom. Taj je ugovor nekoliko mjeseci ranije bio potpisan pa ubrzo otkazan, a zatim je uprava, u skladu s prethodno usvojenim općim načelima suradnje, izradila nacrt novoga ugovora, protiv kojeg je pokrenuta kampanja na Fakultetu i izvan njega. U javnosti se gurala teza o spajanju dva fakulteta, inače dvije sastavnice istog sveučilišta, iako je nacrt novoga ugovora u završnoj inačici predviđao najviše 15 zajedničkih studenata bez zasebne upisne kvote pa bi se na taj smjer u konkurenciji studenata koji upisuju redovne upisne kvote studija i to na oba fakulteta mogao upisati malo tko ili nitko. Na kraju je i takav restriktivni nacrt ugovora odbačen, a tadašnji dekan opozvan pa je Senat Sveučilišta u Zagrebu mene postavio za v.d. dekana do izbora nove uprave. Na toj sam dužnosti proveo godinu dana (2016.-2017.), a kad sam početkom 2019. izabran za ravnatelja Instituta otišao sam s Filozofskog fakulteta. Ipak nisam sasvim napustio visoko obrazovanje: kao vanjski suradnik izvodim izbornu nastavu na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, a ovisno o broju studenata i na Fakultetu hrvatskih studija.

Iza vas je veći broj napisanih knjiga, mnoge od njih bile su ličke tematike. Danas je Ličko-senjska županija najrjeđe naseljena hrvatska županija sa samo 42.000 stanovnika, a nekad ih je imala i preko 200.000. Mislite li da će se vratiti vremena atraktivnosti Like i useljavanja ili ipak ne? Može li ličko selo opet postati popularno? 

Napisao sam nekoliko knjiga i uredio više zbornika radova, uključujući i one o Lici i Gorskoj Hrvatskoj u širem smislu, npr. o Gospiću u Vojnoj krajini, Brinjsko-ličkom ustanku 1746. godine, identitetu Like, Gackoj u srednjem vijeku, Ogulinskoj pukovniji, Dobrovoljnom vatrogasnom društvu Brinje i sl. Ličko-krbavska županija prije 120 godina imala je nešto više od 200.000 stanovnika, a današnja Ličko-senjska županija, iako se granice sasvim ne podudaraju, jedva petinu toga. Nekada je bilo više mladih nego starijih na škrtoj zemlji obrađivanoj najčešće drvenim plugom. Danas je obrnuto: ručni rad je olakšan radom strojeva, ali je sve manje mladih i sve više starijih osoba. Iseljavanja, ratovi, depopulacija i druge nevolje u 20. stoljeću učinili su svoje. Ličko selo izumire, radno aktivno stanovništvo je malobrojno, a ni ličke zime nisu više pune snijega kao nekada. Neke mogućnosti za Liku ipak postoje u održivom razvoju, turizmu, ekološkoj poljoprivredi, uslužnim djelatnostima, novim tehnologijama i sl., no koliko će prilike nadvladati poteškoće teško je sa sigurnošću predvidjeti.

Vaša najnovija knjiga bavi se mađarsko-hrvatskim odnosima. Koliko ste ju pisali i gdje se danas može nabaviti? Aktivni ste i u Hrvatsko-slovačkom odboru za humanističke znanosti…

Nedavno objavljena knjiga o hrvatsko-mađarskim odnosima pod naslovom Nejednaki partneri zapravo je moja disertacija iz 2006., naravno ažurirana i prilagođena formi knjige. Knjigu je objavila zagrebačka nakladnička kuća Plejada u suradnji s Institutom Pilar, a može se nabaviti kod Plejade. Podatke za disertaciju prikupljao sam četiri godine u Hrvatskoj i Mađarskoj, a tekst na više stotina stranica napisao sam za četiri mjeseca radeći svaki dan po desetak i više sati. Bio sam nešto mlađi i nisam imao toliko ostalih obveza, primjerice administrativnih. Još dok sam radio na Filozofskom fakultetu organizirao sam jednu konferenciju u suradnji sa Sveučilištem u Bratislavi, a posljednjih nekoliko godina aktivan sam u Hrvatsko-slovačkom odboru za humanističke znanosti. Riječ je o stručnom tijelu pri dva ministarstva znanosti, koje svake godine organizira konferenciju u Hrvatskoj ili Slovačkoj te objavljuje znanstveni godišnjak Studia Carpathico-Adriatica. Krećući se od Gospića do Bratislave, godinama sam sudjelovao u međunarodnom kulturno-povijesnom simpoziju Mogersdorf koji već desetljećima okuplja povjesničare iz Hrvatske, Slovenije, Austrije i Mađarske. Sudjelovao sam i u međunarodnom istraživačkom projektu „Triplex Confinium“ te u pokretanju i održavanju Modruškoga zbornika, a ličke povijesne teme, posebice one iz razdoblja Vojne krajine, uvijek su bile sastavni dio mojih profesionalnih nastojanja.

Koliko je Vojna krajina oblikovala današnju Liku i navike njenog stanovništva?

Dva do tri stoljeća ratovanja s Osmanlijama i tri do četiri stoljeća Vojne krajine bili su pogubni za Liku, jer su je sveli na zapuštenu ratničko-graničarsku periferiju. Ličanin je naraštajima bio vojnik koji nije „ni 10 koraka izlazio iz kuće bez puške“ i seljak koji „plugom pluži po tvrdu kamenu, / stoku pase po golu strmenu“, jedva preživljavajući u „najvećem znoju, jadu i bijedi“, češće gladan nego sit. Bilo je to plodno tlo za ukorjenjivanje „tvrdih“ stajališta, a sputavanje neagrarnih djelatnosti i poduzetničkih inicijativa, zbog potrebe vojničke uprave za jeftinim vojnicima koji će se sami hraniti te prvi jurišati i zadnji se povlačiti, generiralo je razvojne deficite i stvaralo ovisnost o sustavima moći. Neke crte mentaliteta i pojedini problemi, koji se danas osjećaju, nisu samo rezultat lomova u 20. stoljeću, nego imaju svoje korijene i u tim vremenima i takvim prilikama.

Nedavno ste bili na konferenciji „Nematerijalna baština kao potencijal razvoja“u Otočcu i potpisali Sporazum o suradnji s Gackim pučkim otvorenim učilištem. Što će taj Sporazum značiti za nastavak kulturne suradnje Zagreba i Otočca?

Riječ je o okvirnom sporazumu kojim se utvrđuju područja suradnje i na temelju kojeg se mogu osmišljavati i provoditi pojedini oblici suradnje od obostranog interesa. Gackom pučkom otvorenom učilištu u Otočcu u interesu je suradnja s nacionalnom znanstvenom institucijom koja ima iskustava i u europskom istraživačkom prostoru. Institutu je suradnja s ustanovama u kulturi jedan od parametara prema programskom ugovoru s resornim ministarstvom, ali i prema vlastitoj strategiji razvoja. Drugo izdanje konferencije, a Institut je sudjelovao i prvome, bilo je izvrsno: zanimljive teme, sjajni panelisti i pozitivna energija kao zalog nastavka i unaprjeđivanja kulturne suradnje.

Koliko često dolazite u Liku i ima li neki dio nje koji još niste istražili a htjeli bi?

Iako sam radom vezan za Zagreb, rijetko koji mjesec prođe a da ne dođem u Liku, pogotovo u Brinje i Otočac, gdje imam i obiteljske veze. Institut ima svoj Područni centar u Gospiću pa je i to važna poveznica. A što se istraživanja tiče, materijala u Gospiću, Zagrebu, Grazu, Beču i drugdje ima toliko da to prelazi snage pojedinca i zahtijeva timski pristup pa zato i postoji institutska podružnica u Lici sa sjedištem u Gospiću.

U Gospiću uspješno već godinama djeluje Područni centar Instituta Ivo Pilar. Imamo informaciju da ste ga upravo Vi osnovali. Tko su bili prvi zaposlenici i kako Područni centar danas radi? Jeste li zadovoljni rezultatima njihovog istraživačkog rada? 

Sudjelovao sam u osnivanju Područnog centra u Gospiću, koji je otvoren 2007. u sklopu četverodnevne konferencije o identitetu Like. Uz rad na Filozofskom fakultetu tih godina, bio sam prvi voditelj tog centra, tada kao vanjski suradnik Instituta. U proteklom razdoblju organizirano je više znanstvenih događanja u Gospiću, Otočcu i drugdje te objavljeno nekoliko zbornika radova i drugih publikacija, uključujući i monografiju Gospića. Prvi zaposlenici bili su sociologinja dr.sc. Anita Bušljeta Tonković i povjesničar dr.sc. Ivan Brlić. Neko vrijeme je u Područnom centru radio i geograf dr.sc. Nikola Šimunić. U međuvremenu je zaposleno dvoje asistenata: sociologinja Ema Bašić i povjesničar Adrian Knežević. U Područnom centru provode se interdisciplinarni projekti, npr. RURALIKA (projekt o modernizacijskim i (post)tranzicijskim procesima u ruralnom prostoru Like, koji financira Hrvatska zaklada za znanost), a u suradnji s partnerima iz Graza i BAD (projekt o pograničnom razvoju na prostoru između Une i Jadrana od habsburške Vojne krajine do Schengenskoga ruba EU, koji financira Europska unija – NextGenerationEU). Gledajući prema ekipiranosti i rezultatima, Područni centar u Gospiću jedan je od poduzetnijih u mreži područnih centara koje Institut ima od Dubrovnika do Vukovara.

Aktualno pitanje za kraj. Sve češće na ličkim ulicama mogu se primijetiti ljudi iz zemalja Azije, koji su uselili u Liku kao radna snaga za ličke tvrtke. Što mislite kako će se to dugoročno odraziti na demografsku i socioekonomsku sliku Ličko-senjske županije? Je li se ikad išta slično dogodilo u povijesti Like u smislu naseljavanja? 

To će sigurno unijeti u Liku novu dimenziju koje dosad u Lici nije bilo. Dugoročno će to utjecati i na opću sliku županije. S druge strane, lička povijest je u značajnoj mjeri i povijest migracija. Kad su Hrvati pristigli u te krajeve, zatekli su romanizirane Japode. Zbog turskih pustošenja otišla je većina srednjovjekovnoga čakavskog stanovništva, čiji su se ostaci zadržali u Gackoj i Brinju. Poslije uzmaka Osmanlija iz ostatka Like naseljavali su se ondje Hrvati, Bunjevci, Vlasi i drugi, među ostalim i zbog prenapučenosti pojedinih okolnih sredina te potrage za zemljom u opustjeloj Lici. Zato u većini ličkih krajeva prevladava štokavsko narječje. Tijekom posljednjih stotinjak i više godina Ličani su u velikom broju odlazili u Slavoniju, Zagreb, europske i prekomorske zemlje. Domovinski rat donio je nove selidbe: znatan dio ličkih Srba napustio je Liku, a dio bosanskih Hrvata došao u nju. Sada dolazi radna snaga iz azijskih i drugih predjela. „Nihil novi sub sole“ (ničega novoga pod suncem), kaže stara izreka.

Imate i veliki povijesni rad na temu Like. Koliko dugo to pišete i kada to možemo očekivati u javnosti? 

Već dulji niz godina prikupljam gradivo i pišem knjigu o povijesti Like od prvih ljudi do konca 20. stoljeća. O pojedinim aspektima ličke prošlosti ima radova u časopisima i zbornicima, ali nedostaje moderno pisana autorska sinteza iz pera profesionalnog povjesničara. Takvog pokušaja, kad je riječ o Lici, nije bilo od Drugoga svjetskog rata. Posao se malo oduljio jer je to sastavljanje mozaika od sitnih dijelova, a zbog redovnih obveza time se najčešće bavim u slobodno vrijeme kojeg više nemam nego imam. Većinu sadržaja sam ipak napisao pa se kraj polako nazire. Koliko će mi još točno trebati da završim tu knjigu, ne bih prognozirao, ali se njezino pojavljivanje može očekivati u izgledno vrijeme.

 

---

Foto: Josip Durdov, Lika Club