Gastronomski biseri protkani poviješću

Ivan Tominac

Od Zagorske purice do baranjskog fiša, autohtona jela snažan su adut turizma kontinentalne Hrvatske.



Jedan od najvećih aduta kontinentalnog dijela Hrvatske kao destinacije za odmor i razonodu je bogata, okusom i mirisima specifična ponuda jela i autohtonih pića koja se gostima nude diljem unutrašnjosti. Bilo da je riječ o zagorskim štruklima koje možete kušati na obalama Sutle, o jelima sa zeljem ili kotlovini u okolici Varaždina, ili pak o “fišu” kada ga jedete na obali Dunava, sva ova jela puna su okusa i jamče ne samo trenutni užitak već i odličnu gastro uspomenu. Jer kuhinja kontinentalne Hrvatske nipošto nije bezlična i blaga. Riječ je o jelima koja pucaju okusima, koja “ostaju na nepcu” još satima nakon što ste završili sa obrokom.

Jela hrvatske unutrašnjosti ujedno su i svojevrsni svjedok povijesti naše zemlje, jer niz jela naslanja se na tradiciju austrougarske, a manjim dijelom i turske, pa čak i francuske kuhinje. Ova posljednja, francuska varijacija najbolje se vidi u Samoboru, gradiću dvadesetak kilometara udaljenom od Zagreba koji već desetljećima slovi kao biser na hrvatskoj kulinarskoj sceni. Upravo u Samoboru je, pod utjecajem napoleonoviih trupa nastala samoborska muštarda, specifičan začin nalik senfu s kojim samoborci služe kuhane i pečene kobasice. Tu je i samoborska kotlovina, a neizostavna je, i nadaleko poznata i samobroska kremšnita. Bogat, okusom pun dvoslojni, naizgled jednostavan kolač čiji okus ipak već godinama nitko izvan Samobora i krugova koji recept pomno čuvaju nije uspio ponoviti.

Kada se iz Samobora krene prema sjeveroistoku, prema Zagorju, otvara se cijela nova gastronomska priča koja svakog putnika navodi da zastane i potraži restoran sa loklanim specijalitetima. Zagorska purica s mlincima najpoznatije je jelo Hrvatskog Zagorja, u kojemu je, prema predanju rado uživao i Winston Churchill. Naravno, nakon “purice z mlincima” red je za desert, a što drugo nego zagorske štrukle… Onako nježne, zlatno žute, još tople, netom izvađene iz peći dok korica hrska pod vilicom, a rastopljeni sir iz unutrašnjosti podatno se razljeva po tanjuru…

Purica s mlincima i štrukli možda su najpoznatiji, ali svakako ne i jedini aduti zagorske kuhinje koja je važan dio turističke ponude ovog dijela Hrvatske. Tu su još i zagorska juha, pa svinjska pisanica Stubica kakvu je, prema predanju i sam Matija Gubec jeo pred odlučujući boj, pa zagorska kotlovina…

Upravo ovo posljednje, zagorska kotlovina, posebno je omiljeno jelo ne samo u Zagorju, već se sprema i istočnije, u okolici Varaždina, Međimurju, Podravini… Jer recepata za pravu kotlovinu ima bezbroj. Jelu temeljenom na povrću, mesu i kobasicama koje se, podliveni vinom, krčkaju na širokoj ploči uzdignuta oboda svaki pravi kuhar daje svoj pečat nekim tajnim sastojkom. Bilo da se radi o posebnoj paprici, začinima, količini i vrsti vina kojom se kotlovina podlijeva, svaki “majstor kotlovine” kune se kako je upravo njegov recept najbolji, upravo onakav kakav treba biti…

Podravina, posebno kraj oko Đurđevca poznat je po još jednom jelu. Piceku. Jer pečeni pijetao nije samo omiljeno jelo Podravaca, već je ono zaslužno i za obranu grada od Turaka kada su Đurđevčani, nemajući više tanadi za topove, na Turke koji su posjedali mjesto počeli ispaljivati pečene pijetle. Misleći da Đurđevčani imaju hrane na bacanje, Turci su se povukli. Danas više nema turskih osvajača, ali turisti mogu svakog lipnja na đurđevačkoj Picokijadi vidjeti uprizorenje opsade, ali i kušati pijetla spremljenog na podravski, upravo onako kako je picok spreman i u vrijeme turskih osvajanja

Ako je zagorska i podravska kuhinja obilježena puricama, picokima i štruklama, prelaskom u Slavoniju, gastro ponuda drastično se mijenja. Slavonija je zemlja jakih, snažnih i odvažnih ljudi i to se jasno očituje u slavonskim jelima jakog, žestokog okusa. Ne postoje te riječi koje vjerno mogu opisati okus pravog slavonskog kulena, tu harmoniju okusa koja se stvara zrelim svinjskim mesom, pažljivo njegovanom i sušenom paprikom, pomno biranim začinima i samom tehnikom sušenja. Jer kroz pravi slavonski kulen, kojega možete probati od Nove Gradiške na zapadu Slavonije, preko Slavonskog Broda do Županje i Vinkovaca na istoku, oblikuje se ne samo namirnicama već i dimom pažljivio biranog drveta slavonskih šuma u kojem se tjednima tijekom zime kupa. Tu je i slavonska šunka koju mnogi pogrešno uspoređuju s pršutom. U Slavoniji nema bure, vjetrovi su, iako po temperaturi hladniji, ipak nježniji nego u Drnišu, a to se vidi i kada se šunka “otvori” na stolu. Njeno podatno meso prošarano masnoćom znatno je mekše nego pršut. Razlika je i u stilu rezanja. Dok se pršut narezuje tanko, prava šunka reže se bar prst debelo.

Slavonska kuhinja stavrni je biser hrvatske kontinentalne gastronomske scene. Bez obzira jeli riječ o tradicionalnim težačkim jelima poput slavonskog odreska kojeg turisti danas mogu kušati na brojnim “stanovima” (seoskim gazdinstvima) od Požege do Gradišta, od Broda do Osijeka, ili pak o lovačkim jelima poput čobanca u kojeg ide nekoliko vrsta divljači, ovi okusi trajno ostaju u sjećanju svakog tko ih jednom proba.

Posebnu pak granu hrvatske gastronomije čine jela od riječnih riba koje spremaju od Baranje na krajnjem sjeveroistoku Hrvatske, do Vukovara na obalama Dunava. Smuđ sa žara koji je još prije sat ili dva plivao rijekom jedinstven je okusom. Tu je i som, kečiga… A možda ste za jelo od štuke čija se snaga i okretnost vide i u jelu kojega vam serviraju… No ipak, tko jednom dođe na ribu na istok Hrvatske, ne smije otići prije nego proba fiš. Ovu gusto kuhanu riblju juhu jede se sa domaćim tjestom jer je toliko ljuta da ju se ne može jesti samu. Unatoč svoj žestini, okus je neponovljiv, pogotovo ako ju jedete u nekom starom restoranu u Baranji, na nekom salašu odakle puca pogled na Dunav.

Svu priču oko jela kontinentalne kuhinje prate i lokalna vina. Gdje god se našli u unutrašnjosti Hrvatske budite sigurnio kako ćete imati priliku uz loklana jela kušati i dobru zlatnu kapljicu. Na području oko Zagreba ponuditi će vam fina jaskanska vina, dok prema istoku nećete pogriješiti sa slavonskim vinogradarima. Bilo da je riječ o stupničkim vinima iz okolice slavonskog Broda, vinima iz kutjevačkih podruma ili pak zlatnom kapljiciom sa đakovačkih vinograda, kada izabrete graševinu, rizling ili traminac, napraviti ćete dobatr odabir. Jer ova fina, odležana vina boje starog zlata fantastično se nadopunjuju sa okusima relativno teških i zasitnih slavonskih jela. Baš kao što se vina s krajnjeg istoka zemlje, od Baranje do Iloka odlično slažu sa ribom i ribljim jelima.

Kontinentalna Hrvatska nema more, no to ne znači da nema što ponuditi turistima i putnicima namjernicima. Uz prekrasne oaze zelenila, mira i tišine, veliki adut u ponudi je i kontinentalna kuhinja koja sama za sebe predstavlja nezaboravno iskustvo.

Pogledajte spektakularan video kanjona rijeke Like!


Izvor: vecernji.hr | Foto: jankovic.hr

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u