Dužnost oca prema djeci

Zamišljenih “deset zapovijedi” za roditelje počinjale bi ovako: “Morate se jako truditi oko samih sebe da biste bili uspješni u trudu oko svoje djece. Prva dužnost oca prema djeci jest ljubiti njihovu majku. Isto vrijedi i za majku.”

Roditelji bi trebali neprestano imati na umu da su muž i žena i da njihova ljubav mora rasti zajedno s njihovom djecom. Kad odnosi među njima postanu čvrsti i jaki, obitelj će ići naprijed i problemi će se uspješno rješavati.

Osvrnut ćemo se ukratko na tu temu koju se ponekad zaboravlja kada je riječ o odgoju djece.

Suprotni polovi se privlače. U doživljaju i sučeljavanju stvarnosti i problema postoji uvijek muški i ženski način gledanja. Ta različitost treba biti vidljiva, a ne potiskivana. Uloge majke i oca ne smiju biti olako zapostavljane; jedno od njih osjetilo bi se isključenim. Riječ je o različitostima koje se nadopunjuju, usaglašavaju i oblikuju obiteljski način gledanja na stvari.

Obnoviti se i promijeniti. Važno je ne pasti u sivilo navika niti održavati tek prihvatljivu razinu. Rasti znači obnavljati se, boriti se protiv jednoličnosti, slušati se, zapaziti promjene koje nastaju, ne govoriti stalno nekome kakav je bio ili kakav nam se utisnuo u pamćenje, nego kakav je sada.

Muškarci trebaju imati na umu da su i žene opterećene kućanstvom i da stoga rijetko nađu vremena za sebe. Jedna majka je zapisala: “Kako bi bilo lijepo kad bi se ponekad sjetili da sam i ja ljudsko biće, da imam svoje trenutke potištenosti, razdražljivosti i slabosti, da sam jednostavno jedna od njih i da još uvijek raspolažem velikim zalihama ljubavi, kojima bi se mogli okoristiti kad bi me prihvatili kao ravnopravnog člana, a ne kao kravu muzaru.”

Godišnjice, slavlja, pokloni, druženja i čestitke mogu razbiti olovne okove navika.

Porušiti zidove oko srca. Postoji stara priča o dvojici monaha u pustinji koji su živjeli u dvjema pećinama. Jedan je umišljao da je već postigao savršenstvo pa je prezirao čestu, čak i bilo kakvu potrebu za drugim. Da bi ga što zornije uvjerio kako je ipak još uvijek daleko od svetosti, drugi je odlučio postaviti kamen na ulazu u pećinu svaki put kad bi onaj počinio kakav prekršaj. Nakon nekoliko mjeseci na ulazu se našao sivi kameni zid koji je zamračivao špilju. Ponekad i mi oko srca složimo zidove od komada stjenovite svakodnevice: negodovanja, inata, šutnje, neriješenih sporova, ljutnje.

Važno je moći pokazati svoje osjećaje, znati živo osjetiti tuđu nevolju, prihvatiti neizbježne nesavršenosti drugih. Žene imaju potrebu izreći svoje osjećaje, biti prihvaćene i zaštićene, muškarci trebaju osjećaj da ih se cijeni zbog onoga što oni jesu.

Uvijek imati otvorena vrata. Vrata međusobnog razumijevanja zalupe se kada uzmanjka povjerenja, pažnje, uvažavanja, poštivanja, prihvaćanja i razumijevanja. Kad se to dogodi, sve počne smetati, nastanu vrijeđanja zbog sitnica, sve ono što je bilo “dražesno” postane odvratno.

Situacija postane teška kad se muž i žena počnu braniti, a osjećaju se napadnuti kada onaj drugi jednostavno izrazi ono što osjeća.

Ljubav, romantika, vjernost. Obitelj dobro stoji kad je afirmativna jezgra čvrsta. Treba neprestano udisati konkretnu ljubav, jer je ona svakodnevna količina nade koja je potrebna djeci da bi preživljavala.

Muž i žena trebali bi se svako malo iznova zaljubljivati. Skinuti prašinu s romantičnih prizora, s onih cvjetova koji su se javljali kad bi se gledali u oči.

Pravi lukavi neprijatelj obitelji jest rastresenost. Obitelj obično ne razbijaju i ne dijele veliki problemi, nego rđa rastresenosti; neke gotovo paradoksalne stvari, primjerice svijest da bi za drugoga bili spremni izložiti život kad bi to bilo potrebno, a onda se ne može drugome učiniti usluga da mu se pospreme čarape ispod kreveta.

U društvu privremenosti i stanja “od danas do sutra”, kao što je naše, zalaganje za vjernost, življeno i naizvan očitovano, za obitelj je isto što i voda za cvijeće.

Pronaći ispravnu ravnotežu između ovisnosti i samostalnosti. Obitelj ne može biti neka vrsta vojarne sa zapovjednikom i podređenima, niti poduzeće s ravnateljem i zaposlenima. Potrebno je doseći istinsku slogu, s puno razgovora i osobito s puno slušanja.

Zaljubiti se i oženiti može se na krilima anđela… ali živjeti zajedno nije samo po sebi razumljivo: traži učenje, puno truda i žrtve. To je kao naučiti plesati: onomu koji načini korak naprijed, drugi odgovara korakom nazad i tako naizmjence. A to je moguće samo ako su zagrljeni.

Živjeti zajedno isto poslanje. Možda je ovo velika tajna: brak je savez za postignuće najuzvišenijeg cilja. Nema hijerarhije, odluke se donose zajedno. Različite dužnost, različite odgovornosti. Pri tome je jako važno imati oči uprte u cilj, koji se nalazi izvan uskih vidika življenja pod istim krovom, i podršku da se “gura naprijed”.

Zadatak: Priuštit ćemo si trenutke nježnosti.

---

Tekst: bitno.net
Foto: worldnewsstand.net