Bloger Krule o ratnim sjećanjima iz Ogulina: “20 godina poslije… mi riječ “PONOS“ nemamo s čim napisati jer je NAŠA tvornica olovaka “TOZ“ prije nekoliko dana propala”

Bloger Krule, najpoznatiji Ličan na Facebooku, danas je podijelio status o ratnim sjećanjima iz Ogulina

Danas je točno 20 godina da sam ka mulac, na poziv radio Ogulina istrčao iz podruma… u ogulinskoj bolnici nije bilo dovoljno krvi za sve naše ranjene vojnike koje su dovezli. Pretrča sam njive… došao do bolnice… bilo je oko 8 navečer… stao pred ulazom i usro se od straha… jer nikad u životu nisam vidio krvave ljude koji zapomažu a upravo su ih dovezli hitnom pomoći. Ja sam to vidio svojim očima. „Što ako su mi tu ćaća i brat među njima!?“ pomislio sam. Stajao sam tako ukopan gledajući krvave ljude… koraka nisam moga napraviti… sve dok me netko nije trgno za rame:

– Mali… što radiš tu!?!?
– Rekli su da nema krvi… došao sam dati krv – mucajući izgovorih
– Aj zamnom!

Sva sreća da se taj čovjek pojavio, ja bi dojutra stajao ukopan od straha. Hodao sam iza njega između svih ranjenika, a bilo ih je puno… po sjećanju, bar 15tak… meni se to činilo kao vječnost prolazeći između njih.

Dovede me čovjek ispred vrata gdje se vadi krv… vrata se otvaraju… čujem:

– Pa što ti radiš tu!?!?

Bila je to medicinska sestra Emilija (Ivane i Ivana, pozdravi staru!!!)… moja susjeda… kojoj sam se obradovao ka prasac buntu repe.
Kad sam dao krv… veli ona:

– Običaj je, nakon davanja krvi, popiti čašu vina… ali, mi nemamo vina, takva je situacija… no… imamo rakije!
Natoči ona dvije čašice pune do vrha… dignu u zrak čašu…

– Živjeli!
– Živjeli!

Ja to na eks… ona isto… pozdravišmo se, izljubi ona mene… a… a mene ona rakija ulovi. Nazad nisam trčao… nego krivudao po istoj onoj njivi… krivudao od jake rakije i sreće što će mojih pola litre krvi nekom pomoći. 2 mjeseca prije, završio sam tek srednju školu.

Nisam ovo sve napisao da bi sebe uzdigao… ovo prvi put pišem, spominjem, nakon 20 godina… A zašto onda sve to pišem?

Ponos. Svi ovih dana pišu kako su ponosni… i svakako je lijep osjećaj biti ponosan. 20 godina poslije… mi riječ “PONOS“ nemamo s čim napisati jer je NAŠA tvornica olovaka “TOZ“ prije nekoliko dana propala, otišla u stečaj. Ove godine, po PRVI PUT od kako smo samostalni, nemamo pšenice za izvoz jer su mali poljoprivrednici zbrisani sa lica zemlje. Autobusi ljudi napuštaju Hrvatsku. Bolnice se raspadaju. Prijatelj me jučer pita ako mu imam za posuditi koju kunu… jučer dok su svi bili ponosni… ja sam bio jadan… jadan i bijesan.

DOBRO zapamtite ovaj osjećaj ponosa… jer već sutra ćete stajati pognute glave pred gazdom koji će vam reći da morate raditi 12 sati… a vi ćete šutke to prihvatiti kao normalno… jer… sa plaćom od 4000 kuna na 250 radnih sati treba platit ratu kredita u banci.

Iza ponosa stoji STAV… koji ima svoju cijenu i žrtvu. Naši stari su to znali, pa unatoč gladi i neimaštni nisu prodali ni pedalj njive, ni šume. Ponos je nusprodukt stava. Odbijajući stav, tu cijenu i žrtvu, a ističući samo ponos… mi smo samo balon od sapunice koji pukne prvim daškom vjetra.

Sjedim u kuhinji… natočio sam si pivu… pijem… razmišljam o danima prije 20 godina… kad je čovjek čovjeku pružao ruku unatoč TEŠKIM vremenima… novaca je bilo 1000 puta manje nego danas… svi su bili JEDNO… imali stav… a danas… danas neka druga vremena… puno brža… podložna novcu zbog kojeg su mnogi u stanju napraviti sve… pognutoj glavi pred svakim šupkom, koja se ponosno digne tek kad tenk zatutnji jer nas to vrati u stare dane… a čim tišina nastupi… svi se začahure… svako zauzme fetalni položaj koji simulira maternicu i njenu sigurnost.
Natočih si drugu… pa baš kao što je teta Emilija rekla prije 20 godina… tog 08.05.1995:

– Živjeli!… živjeli Vi i naša jedina domovina Hrvatska!!!”

Više čitajte na BLOGER KRULE – Obrana i zaštita od gluposti.

---

Foto: Danijel Pavelić (GMD)