LIČKE PRIČE, zadnje ove godine, posvećujem populaciji Ličana kojih se preko godine rijetko tko sjeti…

Branka Pavlović

Oni su mali ljudi u očima mnogih, ljudi koji svakodnevno odrađuju svoje poslove besprijekorno, ljudi bez kojih bi mnogo toga oko nas bilo u kaosu, ljudi koji su itekako bitni da bi društvo moglo funkcionirati, ali nažalost vrlo često prolaze nezapaženo…

Oni su među nama, njih svakodnevno susrećemo … Spremačice, tehničke službe, vozači, skladišni radnici, medicinske sestre, policajci… Stavite ruku na srce pa recite koliko puta pokraj nekih od njih prođete, a da ih i ne pozdravite? Koliko puta ih pogledate s visoka kao da su neka druga vrsta živih bića? Zastanite na tren.

S druge strane, jeste li se ikada upitali kako bi svijet izgledao da smo svi dr.mr. i slično? Jeste li se upitali kako bi sve oko nas funkcioniralo da nema tih „posebnih vrsta zanimanja“ i radnih mjesta? Svaka čast pojedincima, ali nažalost više je onih primjera koji možda i sada odmahuju rukom na sam spomen tih ljudi.

U ovoj priči pročitat ćete iskustva naših ljudi, Ličana, na radnim mjestima koja obavljaju. Neki od njih žive i rade u Lici, neki su u nekim drugim gradovima, a neki i u inozemstvu, ali svih veže nekoliko čimbenika: radišnost, marljivost, samozatajnost… i veza s Likom.

Nikome ovdje ne navodim imena, jer su me tako zamolili da ne bi zbog svojih izjava imali probleme na poslu, ali zapravo su sama imena ovdje i nebitna. Važnija je poanta cijele ove priče! Osvrnimo se oko sebe i opažajmo te male, a toliko značajne ljude!

Ličanin koji radi na viličaru u jednom skladištu kaže:

Ja dobijem nalog za utovar. Natovarim kamion, zapalim cigaretu, pa odem po drugi nalog, itd. I tako sve ide u krug dok ne prođe 8 sati i kući. Šefa ni ne viđam.

Gospođa koja radi kao spremačica. Iako je po stručnoj spremi čak i prekvalificirana za taj posao, nažalost kako nema izbora poslova da bi radila u struci, prisiljena je raditi bilo što i to joj nije teško.

Moj posao nije cijenjen. Kad god pred kim kažem da čistim onda po pogledima vidiš da me svrstavaju u grupu koja ne zna niš`, koja je nepismena i kao da imam samo dva razreda škole. I ča je najgore, moj posao više cijene ljudi izvan firme,  koji tek povremeno dolaze kao vanjski suradnici, nego oni naši koji su tu svakodnevno.

Nije me iznenadila izjava gospođe spremačice kada je rekla:

Za djecu bi se čovjek iznenadio. Misliš da ne vide neke stvari, a zapravo vide sve i poštivaju i mene i moje kolegice više od odraslih.

Jedna medicinska sestra, nije rodom Ličanka, ali je udajom došla u Liku, dugi niz godina radila je u Hrvatskoj u zdravstvenim ustanovama, a od prije par godina počela je raditi u Austriji. Živi u Lici, ali dio mjeseca radi vani, a onda je dio mjeseca kod kuće.

Veća je plaća, radnika se više cijeni. Radim kao cjelodnevni njegovatelj u kući kod jedne obitelji kod koje onda za to vrijeme dok sam tamo i živim. Radim 14 dana, a 14 dana sam doma. Posao je preko jedne agencije koja je korektna prema meni. Mogu birati kod koje obitelji želim raditi. Plaća se po zaslugama i naravno, ako se kvalificiraš za određeni posao, plaća ti je još veća.

Kada sam je upitala kako joj je sada u usporedbi s radom u Hrvatskoj samo je otpuhnula kao da mi je uzdahom rekla “nebo i zemlja”.

U Hrvatskoj bi i sada mogla opet dobiti isti posao koji sam i prije radila. Međutim, ta opcija mi više nije u glavi. Radila sam i noćne smjene, trpjela mobbing od strane uprave. Uvijek su nešto izmišljali, nije bilo dana da nisam bila pod stresom.

Što sam više ljudi kontaktirala, počela sam se pitati “Hoću li čuti ijednu lijepu priču? Hoću li od ikoga koga sam stavila na popis za razgovor čuti da je zadovoljan s odnosima na poslu u ovoj našoj državi?”

Sljedeći koji mi je otvorio dušu jedan je pravosudni policajac, koji već 25 godina radi u zatvorskom sustavu. Njegove riječi ostavile su me bez teksta. No, to me i nije trebalo čuditi nakon vijesti koje su se zadnjih dana vrtjele po medijima, njegova priča došla je kao zaključak da je cijeli pravosudni (ma i svi ostali) sustav u rasulu.

U mojih 25 godina rada izmijenilo se 6 ili 7 načelnika. Kada sam mislio da je jedan loš, onda bi došao još gori i tako redom. Sve gore od goreg. Ne plaćaju nam prekovremene sate. Daju nam slobodne dane i to ne onda kada bi nama možda trebalo i kada bi ih mi sami htjeli koristiti nego kad oni odrede. I smjene nakon tih slobodnih dana određuju po svojoj volji, ne vraćaju te više u smjenu u kojoj si bio. Više vjeruju zatvorenicima nego nama policajcima. Potegnuli smo već desetke tužbi za koje je već sudski postupak u tijeku. Najviše nas bole zakinute plaće zbog tih prekovremenih sati.

Na pitanje je li dobro raspoređen broj zatvorenika na broj policajaca, sugovornik odgovara vidno razočarano i odjednom je bujica osjećaja potekla iz njega

Premalo nas je, a veliki broj kriminalaca nad kojima smo raspoređeni. Mladi ljudi koji se tek školuju za ove poslove odustaju vrlo brzo kada vide kako cijeli taj sustav loše funkcionira. Plaće policajca početnika su oko 3400 do 3800 kn (pravosudnih nešto malo više). Ne razumijem kako cijela garnitura vodstva, od ministra pa niže, misle tko će im za koju godinu raditi, ako ovako nastave. Danas je prosječan staž naših pravosudnih policajaca 32 godine i nijedan nije ispod 42 godine starosti. Da bi mladi pravosudni policajac postao profesionalac u tom poslu, treba mu najmanje 6 do 7 godina obuke uz starijeg. iskusnijeg kolegu. Ove mlade bez takve prave i temeljite obuke, uz mentorstvo, zatvorenici preveslaju taj čas. Djelatnici koji i nisu direktno povezani s policijom, kadar poput liječnika, medicinskih sestara, službenika u administraciji, odlaze jer ne mogu trpjeti nepravdu koju moraju provoditi jer nadređeni tako diktiraju.

Kada sam pokušala saznati kako to da je tolike godine opstao na tom radnom mjestu, sugovornik odgovara

Da usporedim taj posao onda kada sam počeo raditi i danas, mogao bih samo reći k`o dva planeta. Tada se pravosudnog policajca, ma i općenito policajca, cijenilo. Znalo se gdje je kome mjesto, što tko treba raditi, znalo se što se smije, a što ne. Sve je bilo uređeno i pravednije. Da danas tek krećem u radni odnos, ne bi sigurno ni dana ovdje proveo na ovom radnom mjestu. Sada bome kako je da je, ne bih išao nikud. Ipak sam stari radnik i sa svojim kolegama već sam dostigao status da se znam postaviti i da se ne može nitko prema meni baš odnositi kao prema tek početniku, kako se nažalost ponašaju.

Kada sam već privodila razgovor kraju, sam gospodin rekao mi je još sljedeće

Znaš što je najžalosnije? Roditelji zatvorenika kada dolaze u posjetu znaju nam često reći: “Svaka vam čast za koju plaću radite s njima! Treba da imate duplo veće plaće. Mi ih ne bi mogli trpjeli niti bi znali kako s njima izaći na kraj, mi koji smo im roditelji!” I znaš što je jadno i tužno, što mi, policija općenito, uglavnom odrađujemo svoj posao kako treba, a onda zapnu brojni slučajevi u ladicama istražnih sudaca koji dopuste da predmeti stoje i prođu svi mogući rokovi i kriminalci izlaze van, a da se ništa ne napravi. O odnosu ministra prema nama bolje da ništa ni ne govorim, jer kad ga čuješ da nas umjesto pravosudnim policajcima naziva čuvarima, što dalje treba pričati…

Toliko tužnih priča, toliko ružnih priča, toliko nepravde, a svi su oni ljudi. Ljudi koji odrađuju svoj posao, sigurna sam najbolje što mogu, odlaze kući svojim obiteljima s gorkim okusom u ustima, ali ne smiju o tome govoriti jer čemu opterećivati i obitelj s problemima na poslu. Žive i rade i kada ih vidiš nikada na njima ne bi rekao što svakodnevno proživljavaju, nikada na njima ne bi rekao da su zbog nečega nezadovoljni jer većina od njih hoda s osmjehom među ljudima.

Pitam se dok sve ovo sada pišem, zašto ljude općenito degradiramo i različito se prema njima odnosimo zbog poslova koje obavljaju, zbog stručne spreme i sličnih karakteristika. Zašto ljude ne gledamo baš kao ljude, kao čovjeka? Jedan lijepi primjer takvog odnosa je jedan naš Ličanin koji radi u metropoli u jednom dječjem vrtiću.

Radim u Dječjem vrtiću 11 godina i to na poslovima održavanja, ma kao da oko svoje kuće sređujem. To su sitni popravci struje, vode, plina, farbanje stolarije, krečenje dječjih soba, hodnika i ostalih prostorija. Tu je i vanjsko održavanje dvorišta, košnja trave, šišanje živice, skupljanje lišća u jesen! Metenje staza, ceste, orezivanje voćaka i drugo što treba! Sve radimo za djecu i njihovu sigurnost da se ugodno osjećaju dok su u vrtiću! Meni je super na poslu! Imam korektan odnos s ravnateljicom i ostalim radnim kolegama. Nemam nikakvih problema! Volim raditi taj posao i uživam u njemu!

Jeste li iz ovih riječi dobili dojam koliko samo taj korektan odnos s nadređenima donosi zadovoljstva čovjeku? Zašto takvi odnosi nisu i u gore navedenim pričama? I oni su svi ljudi kojima ponekad treba riječ pohvale, ona malena riječ koja čovjeku itekako daje motivaciju “Hvala!” ili osmijeh kada ga susretneš na hodniku ili negdje. Zaboravljamo da nas ne čini čovjekom radno mjesto ili struka ili financijska moć ili neka treća društvena moć, nego ono što smo unutar sebe i ono kako se odnosimo prema ljudima oko sebe. To nas čini čovjekom!

Završavam ovogodišnji ciklus ličkih priča! Nadam se da će dogodine zadnja priča u godini biti s mnoštvom lijepih primjera čovječnosti. Upravo to vam želim u novoj godini: Budite povrh svega ljudi! Imajte osjećaja prema “malim ljudima” koji su zapravo jako veliki i bitni u našem društvu. Kad sve zbrojimo i oduzmemo, na kraju života, nitko nas neće pamtiti po našim titulama, još manje po nosu kojim smo parali nebo, nego po onome kakvi smo bili ljudi, kakav sam bila i kakav si bio kao čovjek!

Komentari

X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u