Ispovijest bivšeg ličkog ovisnika: „Između života i smrti, izabrao sam život!“

Iva Biondić

Mnogi mladi ljudi onu fazu, koju rado nazivamo „odrasli klinci“, prođu na različite načine, a mnogima od njih nažalost upravo ta faza obilježi ostatak života… Alkohol, cigarete, droga i još mnoge zamke nađu se odjednom pred njima i mnogi u njih upadnu. Naš današnji sugovornik jedan je od njih…


„Kao i većina pubertetlija, živio sam dosta “buntovnički“. Ljut na školu, starce i sve ono što sam “morao”, a nisam htio. Već u tim godinama mislio sam, kao i većina mojih vršnjaka, da mogu samostalno donositi neke odluke, odgovarati za svoje postupke. Baš kao i većina u tim godinama, nisam želio biti na uzici od strane roditelja, škole…“

Mnogi od vas koji ste prošli tu (burnu) fazu života zasigurno sada potvrdno kimate glavom i već naslućujete kamo je to buntovništvo odvelo našeg sugovornika.

„U 7. razredu počinjem piti i pušiti marihuanu. Prelaskom u srednju školu povećava se količina alkohola kao i trave te dolaze i neke nove droge: LSD , extasy (bomboni, ekseri), speed….“

Nažalost, njegov put kretao se nizbrdo sve jačim i bržim tempom.

„Počeo sam izbjegavati svoje svakodnevne obaveze. Droga i alkohol postali su moja svakodnevica. No, završio sam školu, zaposlio se, dobivao dobru plaću i počeo živjeti samo za noć, diskoteke, muziku, žene.. Tada sam prvi puta došao u kontakt s kokainom i heroinom. I tu je počeo pravi pakao. Pokušavao sam sakriti problem, ali to jednostavno nisam mogao. Moja obitelj primijetila je da nešto nije u redu, ali ja sam kao i do tada, uvijek vješto njima manipulirao.“

Nešto je očito u čovjeku jače od bilo kakve droge, nešto što teško, ali ipak dopre do samog srca, a to je upravo obitelj.

„Kada se više nisam mogao sakrivati i kada sam vidio lica svojih najmilijih koji su se bojali za mene znao sam da nešto moram napraviti. Sjedeći jedne noći u mraku za svojim stolom i gledajući u mračnu tišinu noći kroz prozor razmišljao sam i sam sebi postavljao pitanja „Što i kako dalje..“ Između života i smrti, odabrao sam život!“

Komune su one koje velikom broju ovisnika pomognu. Razumljivo, naravno, jer su to zajednice u kojima se nalaze ljudi sa sličnim poteškoćama, ovisnostima. I jedino tamo ovisnik se osjeća kao da je svoj među svojima i gdje ga nitko ne može osuđivati niti prozivati jer su svi isti kao on. Sugovornik naše priče potražio je pomoć upravo u jednoj takvoj, točnije vjerskoj komuni u Hercegovini. Majka je bila ona koju je zamolio da mu pomogne oko sređivanja smještaja.

„Za pet dana bio sam tamo. Djelovao sam izgubljeno. Sve mi je bilo ravno. Kad sam čuo da ne smijemo imati mobitele niti imati kontakte sa svojima, kao i da nema gledanja TV-a, niti slušanja muzike, čak mi ni to nije teško palo jer sam tamo došao kao mrtav čovjek. Jedino što sam želio bilo je ostati živ i sretan se jednog dana vratiti svojoj obitelji.“

Prvi dani boravka u komuni bili su mu teški. Mnogi od vas zasigurno se pitate kako uopće izgleda jedan njihov dan, a naš sugovornik dao nam je odgovor i na to pitanje.

„Ujutro 6:00 sati ustajanje, potom krunica na koljenima, doručak i potom dogovor o dnevnim zaduženjima, rasporedu poslova od kojih su neki bili: košnja trave, radovi u vrtu…i sl. Točno u podne imali smo ručak, nakon kojeg smo imali kratki odmor, a potom opet nastavak započetog rada. Nije to bio samo rad bez priče, nego baš suprotno, bio je to rad uz međusobnu komunikaciju na koju su nas stalno podsjećali i poticali naši operateri. Tada bi uslijedila krunica Božanskog milosrđa koja nije tako stroga i u miru nego onako uz rad kako čak ni za vrijeme rada ne bi zaboravili da je Bog uvijek s nama. Oko 18 sati završilo je radno vrijeme, nakon čega smo se istuširali i imali kratko slobodno vrijeme do večere koja je bila oko 20 sati. Vrijeme nakon večere ostalo mi je posebno u sjećanju jer smo tada molili krunicu svi zajedno i to u mraku pod svijećama. To su iz dana u dan, iz večeri u večer bili najemotivniji trenuci jer su suze tekle same od sebe, svakome od nas je u tim trenucima molitve, zvuku gitare i klanjanje, mislima prolazila naša obitelj, naši prijatelji, naši bližnji, grižnja savjesti i mnoštvo drugih emocija.“

Veliku, možda najveću pomoć, uz ustrajnu molitvu i vjeru, pružaju si članovi zajednice međusobno, a među njima i njihovi, već spomenuti, operateri kako nazivaju svoje voditelje. Zanimljivo je da su i oni također bivši ovisnici, kaže ovaj mladić te dodaje kako su ih upravo oni stalno poticali na međusobni razgovor da se na zatvaraju u sebe nego da svoja iskustva, savjete međusobno podijele.

Dani, tjedni, mjeseci točnije 19 mjeseci života u toj komuni, a onda se vratio u svoje mjesto, u svoj grad. Osjećao je da je dovoljno jak jer je napokon osjetio da u njemu vlada mir, mir za kojeg je mislio da ga više nitko od njega neće i ne može odvojiti.

„Konačno sam bio sretan bez razloga. Bez žena, bez auta, kompjutora, televizije. To je ljudi jedina i prava sreća. Znam da će sad mnogi reći da sam lud ili kako naše babe kažu „pomunjenil, vrazi ušli u njega“, ali da, ja sam napokon osjetio istinsku sreću!“

Upravo to, za što je mislio da više nitko ne može poljuljati, a na što su ga i u komuni upozoravali, da neće sve uvijek biti idealno, da će doći trenuci kada će ponovno pasti jer se u „normalnom“ životu te prepreke i zamke kriju gdje i ne slutimo, upravo to mu se i dogodilo.

„Bio sam odličan neko vrijeme. Bavio se sportom, živio zdravo i organizirano. I baš tada kada nisam imao problema u životu vratio se on, đavao! Nije me htio ostaviti na miru! Vratio me alkoholu, još težim drogama. Htio sam mu se oduprijeti, ali nisam mogao.“

Kada je već prošao jedan, onaj najteži dio odvikavanja i kada je, kako kaže, već imao „kamenčić u cipeli“ koji ga je stalno podsjećao na te dane u komuni, onda je lakše i brže sam sebi priznao novi pad i ubrzo potražio pomoć u jednoj blažoj komuni u Hrvatskoj gdje se već nakon par mjeseci stabilizirao i vratio kući. Mnogo je puta i nakon toga padao, ali i ustajao. I što vrijeme ide dalje, sve je više svjesniji tih svojih trenutaka slabosti, sve lakše ih priznaje i sve lakše ih rješava.

Moramo se zapitati, kakva je svakodnevica tog čovjeka? Je l’ ga ta mračna prošlost prati i danas kada primjerice krene u potragu za poslom. Naš sugovornik, iako teško i uz brojne poteškoće, uspio je naći posao. Možda i brže nego većina „običnih“ ljudi jer je bio uporan.

„Prošlost svakoga od nas prati, pa tako i mene. Najvažnije od svega je prihvatiti tu svoju prošlost, ne sramiti se nego sam sebi oprostiti i uzdignute glave u budućnost“, kaže.

Njegov pogled na život danas, nakon svega izgleda ovako:

„Više se ne zamaram stvarima s kojima se većina ljudi zamara. Vidim da ljudi samo nešto žele i žele i žele… Svi bi nešto htjeli, a ni sami ne znaju što. Čak ako i to nešto dobiju ubrzo shvate da ih ni to ne čini sretnima. Većini tih ljudi nedostaje Bog, nedostaje im vjera u sebe, nedostaju im one sitnice poput tišine u ovom tako bučnom svijetu ili pak šum vjetra, opadanje lišća s drveća, šum potoka, žubor rijeka, nedostaje im mali kutak mira u kojem će pronaći samoga sebe. Paradoks našeg vremena je da gradimo sve više zgrade, no nižeg smo praga tolerancije; autoceste su šire, a pogledi na svijet uži; trošimo više,a imamo manje; kupujemo više, a manje uživamo; imamo veće kuće, a manje obitelji. Sve je podređeno uštedi vremena, a vremena imamo sve manje. Imamo veće obrazovanje (titule), a manje smisla; više znanja, a manje pravilno prosuđujemo; više medicine, a manje zdravlja. Pijemo previše, pušimo previše, nerazumno trošimo novac! Smijemo se premalo,vozimo prebrzo, previše se ljutimo, prekasno liježemo,preumorni se ustajemo, čitamo premalo, previše gledamo tv! Rijetko se molimo! Umnožili smo stvari koje posjedujemo,ali smo smanjili vlastite vrijednosti. Previše pričamo, rijetko volimo i prečesto mrzimo! Naučili smo kako zaraditi za život, ali ne i kako živjeti! Dodali smo godine životu, ali ne i život godinama! Bili smo na mjesecu i natrag, ali imamo problem upoznati svog susjeda! Osvajamo svemir, a borimo se s neistraženim svemirom u sebi!. Napravili smo velike stvari, ali ne i dobre! Bavimo se pročišćavanjem zraka, a ne duše! Pišemo više, a učimo manje! Planiramo više, a postižemo manje! Naučili smo žuriti, ali ne i kako strpljivo čekati! Stvorili smo kompjutere u koje pohranjujemo sve više informacija, a sve manje i manje uživo komuniciramo. Ovo su vremena brze hrane i spore probave, vremena velikih ljudi i sitnih duša, vremena naglih bogaćenja i šupljih veza medu ljudima. Ovo su vremena dviju plaća u obitelji, a više razvoda. Vremena prekrasnih izvana, ali razorenih kuća. Ovo su vremena pelenskoj se bacaju, veza za jednu noć, pretilih tijela, tableta koje čine “čuda” od veselja do smirenja i na kraju smrti. Ovo su vremena kada je život u “izlogu”, a “skladišta” su prazna.“

Snažne riječi iz usta jednog eto danas tridesetogodišnjaka zasigurno su doprle do svakog od vas i navele vas na razmišljanje i o svom vlastitom životu.

Priča je ovo čovjeka koji ovim otvaranjem javnosti ne želi samo ispričati svoju životnu priču nego svojim primjerom pomoći svima koji padaju pod svojim životnim križem, a ruku na srce nema čovjeka koji križa nema i koji pod njim ne padne.

„Sjetite se provoditi vrijeme s ljudima koje volite, jer neće zauvijek biti tu. Sjetite se reći lijepu riječ, toplo zagrliti ljude koje volite, jer jedino blago koje možete dati je vaše srce, a to ne košta ništa. Sjetite se reći VOLIM TE, ako to stvarno osjećate. Sjetite se pomoliti, naći mir u sebi i pomozite onima koji ga traže.“, poručuje vam ovaj mladi čovjek kojem zahvaljujemo na povjerenju koje nam je ukazao i dopustio da njegovu priču objavimo.

Kroz cijeli razgovor ovaj mladić citirao je stihove iz Biblije, a onima koji su nama ostali najupečatljiviji završavamo ovu priču:

„Ne sudite! I nećete biti suđeni.
Jer kakvim sudom sudite,
onakvim će vam se suditi,
i kakvom mjerom mjerite,
onakvom će vam se mjeriti.“(Mt 7,2)


Razgovor vodila: Branka Pavlović
Foto: otacgerard.files.wordpress.com

Komentari

X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u