INTERVIEW – Viktorija Dujmović: “Vjerujte u sebe i nikad nemojte odustati!”

Josip Durdov

Ovaj tjedan razgovarali smo s Viktorijom Dujmović, mladom Otočankom koja svojom vedrinom oduševljava sve koji ju poznaju. Iako je nakon teške ozljede kralježnice ostala u invalidskim kolicima, ova hrabra djevojka ide kroz život s optimizmom i osmijehom na licu. Viktorija nam je ispričala svoju inspirativnu životnu priču, a saznali smo i s kojim se sve preprekama i izazovima susreću osobe s invaliditetom u svakodnevnom životu.

Za početak, reci nam nešto o sebi

Moje ime je Viktorija Dujmović. Rođena sam 7.12.1992. godine u Otočcu gdje i živim. U Otočcu sam završila osnovnu i srednju školu. Nakon završene gimnazije upisala sam Fakultet na Veleučilištu “Nikola Tesla” u Gospiću – smjer cestovni promet. Pred završetak studiranja 19.1.2014. godine, dogodila mi se nezgoda, padom s balkona obiteljske kuće zadobila sam tešku povredu kralježnice. Operirana sam u KBC Rijeka i nakon hospitalizacije nastavila s rehabilitacijom u Varaždinskim Toplicama. Sve obveze vezane za studiranje stavljam u stanje mirovanja do završetka rehabilitacije i ponovno krećem u polaganje preostalih ispita. Diplomirala sam 2017. godine za zvanje Stručna Prvostupnica, Inženjerka prometa. Živim u maloj sredini i kao osoba s invaliditetom ne mogu pronaći posao u struci, ali ni bilo kakvo drugo zaposlenje pa krećem na edukaciju za ugradnju i uljepšavanje noktiju, što mi je postalo hobi. Za sebe mislim da sam jako sam vedra i pozitivna osoba koja voli druženje s prijateljima i izlaske, kao i svi mladi.

Kako se nosiš sa svojim hendikepom i tko ti je najveća podrška u životu?

Najveća podrška u životu su mi roditelji, brat i sestra. S obzirom da sam dosta komunikativna imam jako puno prijatelja koji su mi također jako velika podrška. Oni mi puno pomažu u obavljanju svakodnevnih obaveza, uz to vode me kamo god idu – izlasci, kampiranja, izleti, kud oni idu, idem i ja s njima. Mislim da se dobro nosim sa situacijom, naravno nije bilo lako prihvatiti ovo stanje, nije bilo lako prihvatiti da ću se možda cijeli život voziti u kolicima. Tijekom rehabilitacije sam shvatila da kolica ne znače da ne mogu voditi normalan život i da moje stanje nije najgore što se može dogoditi u životu.

S kojim se sve preprekama i izazovima susreću osobe s invaliditetom u svakodnevnom životu?

Kao osoba s invaliditetom mogu reći da je prepreka jako puno. Izdvojila bih to da često ljudi koji nisu osobe s invaliditetom zauzimaju parkirna mjesta namijenjena nama sto uvelike otežava ulazak u trgovinu, poštu, banku. Kao najveću prepreku izdvojila bih neprilagođenost javnih površina, pod tim mislim na rubnike koji nisu sniženi na dijelovima gdje se nalaze pješački prijelazi što značajno otežava kretanje osobe sa invaliditetom jer to znači da nismo u mogućnosti sami prijeći cestu već trebamo pomoć. Kao posljednju stavku navela bih to da na nekim dijelovima pločnici nisu dovoljno široki što onemogućava prolaz osobi koja je u kolicima.

Koje su, prema tvom  mišljenju, glavne predrasude društva prema osobama sa invaliditetom?

Najveća predrasuda je mišljenje da nismo samostalni i da smo radno nesposobni. Naravno, postoje i takve vrste invaliditeta gdje ljudi stvarno neke stvari ne mogu bez tuđe pomoći itd. Ali problem je to što nitko ni ne pita što ja mogu, a što ne mogu. Ustvari, osobe sa invaliditetom mogu puno, uvijek se može naći neki posao koji bi i bez završenog fakulteta mogla raditi osoba s invaliditetom. Ljudi često stvore sebi negativnu sliku o osobama u kolicima bez upoznavanja ili istraživanja činjenica. A mislim da bismo mi svi rado pričali o tome što možemo jer smo ponosni i na najmanju sitnicu koju možemo sami, bez tuđe pomoći.

Kako okolina doživljava tvoju različitost i je li teško biti osoba s invaliditetom u maloj sredini kao što je Otočac?

Na početku je bilo teško nositi se s tim da me netko uopće vidi da sam u kolicima. Kad sam se vratila s rehabilitacije naravno da su svi bili u šoku i nisu znali kako se ponašati prema meni, ali s vremenom su se ljudi navikli i sad se već rijetko dogodi da me netko čudno gleda. Mislim da me okolina dobro prihvatila i da me ljudi više ni ne gledaju kao “drugačiju“. Otočac je mali grad sa puno dobrih ljudi i još nisam došla u situaciju da mi netko ne želi pomoći ili da se neugodno ponaša prema meni jer sam u kolicima.

Misliš li da Otočac i Lika općenito imaju ili možda mogu imati veći potencijal za pomoć i prilagodbu ljudima s invaliditetom?

Naravno da svuda postoji mogućnost za prilagodbom. Problem je što nikoga nije dovoljno briga što ja ne mogu u poštu, policiju, općinu ili čak kod doktora. Uskoro otvaramo Udrugu tjelesnih invalida “Svjetlost” gdje se planiramo puno baviti pitanjima prilagodbe ustanova u Otočcu. Nigdje nije savršeno i nigdje nije sve prilagođeno, ali mislim da osobe sa invaliditetom ne bi trebale biti manje vrijedne od drugih i da bi se i nama trebalo omogućiti da možemo obavljati svakodnevne stvari bez pomoći.

Kakvi su planovi za budućnost i što su ti životni ciljevi?

Cilj u životu mi je biti “svoj čovjek”. Velika mi je želja da se u bliskoj budućnosti zaposlim, da vodim normalan život u skladu sa svojim mogućnostima. Naravno, velika želja mi je i da stanem na noge. Imam puno želja i nekoliko ciljeva koje sam si “zacrtala” i mislim da ću polako, ali sigurno sve uspjeti.

Što bi poručila mladim ljudima s invaliditetom?

Vjerujte u sebe i nikad nemojte odustati.


Foto: LIKACLUB/Josip Durdov

Komentari

X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u