Zdravlje

Znanstvenici nisu sigurni postoje li ove 4 stvari u ljudskom tijelu

Znanstvenici ne poznaju ljudsko tijelo onako dobro kako bi željeli, tvrdi Scott Miller, profesor na sveučilištu Utah koji se već četrdeset godina bavi istraživanjima anatomije ljudskog tijela. Naravno, znanstvenici dobro poznaju ljudsku anatomiju i mogu identificirati organe, kosti i mišiće ali ipak ne znaju što sve u tijelu postoji i kako zaista funkcionira.


Saznanja o ljudskom tijelu uglavnom dolaze od proučavanja životinja. Otkrije se nova struktura kod neke životinje pa se traži postoji li ona i u ljudskom tijelu. Moderne tehnologije promijenile su kako znanstvenici vide anatomske strukture i način kako one funkcioniraju, poput magnetske rezonance koja otkriva kako jedan organ ili neurološki put radi.

Znanstvenike čeka još puno neotkrivenih iznenađenja o ljudskoj anatomiji. Na primjer, zna se dugo da je bakterija u ljudskom probavnom traktu važna za probavu hrane i proizvodnju vtiamina ali tek nedavno znanstvenici su otkrili značenje zajednice mikroorganizama u tijelu znane kao ljudski mikrobiom. Taj je aspekt ljudskog tijela postao je široko polje istraživanja sa fascinantnim implikacijama za zdravlje i bolesti i područje koje svakako treba promatrati u budućnosti.

Nova saznanja vode se novim pitanjima i hipotezama, ali postojanje nekih stvari u ljudskom tijelu teško je dokazati. Evo četiri stvari o ljudskom tijelu o kojima se još raspravlja.

1. G-točka

Kada se pitaju žene, one kažu da G-točka postoji. Kada se pitaju liječnici o toj točki koja je dobila ime po njemačkom ginekologu koji je prvi opisao erogenu zonu na prednjem zidu vagine, a koja je povezana sa orgazmima, može doći do žestoke rasprave o toj temi.

Doktorica Lauren Streicher, profesorica na Northwestern sveučilištu u Chicagu kaže da je to kao rasprava o politici između suprotstavljenih kandidata. Mišljenja stručnjaka variraju od sumnje u njezino postojanje i vjerovanja da je to mjesto samo produženje klitorisa do tumačenja da je to različita anatomska cjelina.

Istraživanje koje je 2012. godine proveo doktor Adam Ostrenski, sa instituta za ginekologiju iz Floride, St. Petersburg, tvrdi da je identificirao nedostižnu G-točku kao područje koje se sastoji od vrste erektilnog tkiva dugog 8,5 milimetara i širokog 2,5 milimetara prema prednjem dijelu vaginalnog zida. Druga njegova istraživanja koja su uslijedila nastavila su sugerirati postojanje G-točke kao anatomskog entiteta kojeg veličina varira od žene do žene.

Drugi znanstvenici tvrde da, iako je zid vagine najosjetljivije područje, ne postoji čvrsti dokaz o postojanju posebnog anatomskog područja. Doktor Streicher smatra da postoji G-točka, ali ne vjeruje da svaka žena doživljava zadovoljstvo stimuliranjem baš tog određenog područja.

2. Feromoni

Istraživanja životinjskih feromona potaknula su znanstvenike da ustanove da li ljudi proizvode feromone koji uzrokuju slične reakcije. Ne sumnja se da i ljudi proizvode kemijske signale koji utječu na druge ljude, ali debatira se o tome da li postoje ljudski feromoni koji utječu na seksualnu privlačnost. Za sada se ne čini da je to slučaj.

Iako je mogućnost da određene kemikalije mogu seksualno privući druge ljude zanimljiva, znanstvenici koji proučavaju feromone više se bave time koja vrsta postoji kod ljudi i koji im je kemijski sastav.

George Preti, organski kemičar iz Philadelphije kaže da istraživanja ukazuju da kod ljudi ima feromona koji mogu uzrokovati fiziološke promjene. Jedna njegova studija utvrdila je da su žene koje su mirisale ekstrakt hormona sa muških pazuha promijenile tempo kojim žensko tijelo proizvodi lutenizirajući hormon koji stimulira ovulaciju, u usporedbi sa ženama koje su pomirisale placebo. Ova promjena u hormonima može promijeniti vrijeme i duljinu menstrualnih ciklusa i uzrokuje da se oni jave češće.

Pretijevo istraživanje pokazalo je i postojanje modulatora feromona koji utječe na raspoloženje osobe, efekt koji se javlja samo kod ljudi. Žene koje su bile izložene određenim komponentama muškog znoja rekle su da su bile relaksiranije i manje napete u usporedbi sa ženama koje mirisu nisu bile izlagane.

Preti kaže da je jedna druga grupa znanstvenika došla do sličnih rezultata ali kod muškaraca. Muškarci koji su mirisali majice koje su žene nosile u doba ovulacije pokazali su veću razinu testosterona, a to bi mogao biti ženski kemijski signal u doba njihove najveće plodnosti koji pokreće promjenu muškog ponašanja.

3. Irisin

Hormon vježbanja, irisin, prvi puta je uočen kod miševa, a tek tada ga je grupa znanstvenika iz Bostona, vođena doktorom Bruceom Spiegelmanom, staničnim biologom sa Harvard Medical School, identificirala kod ljudi 2012. godine. Ova grupa znanstvenika tvrdi da je irisin protein koji se stvara kada osoba vježba i da ga tijelo proizvodi sve više kako se fizička aktivnost nastavlja. Ali u tri godine kako je irisin identificiran, mišljenja su oprečna pa veliki broj znanstvenika smatra da ne postoji ili da nema navodne učinke.

Znanstvenici koji vjeruju da irisin postoji tvrde da on putuje krvlju i pretvara bijele masne stanice koje deponiraju dodatne kalorije u smeđe masne stanice koje troše kalorije. Što je više irisina u krvi to će se više bijele masti pretvoriti u smeđu pa će se proizvoditi više topline i trošiti više energije.

Teoretski, ljudi sa više irisina potrošit će više kalorija i deponirane masti čak i nakon što su završili vježbanje. To je kao da osoba leži na kauču, a njezino tijelo nastavlja trčati maraton. Lijek koji bi bio baziran na tome otkriću mogao bi biti tretman u liječenju pretilosti i dijabetesa. Ako tijelo više bijele masti pretvara u smeđu to znači manje deponiranje masti, a to bi učinilo lakšim održavanje zdrave težine i smanjilo rizik dijabetesa.

Keith Baar, profesor psihologije sa sveučilišta Kalifornija i neki drugi znanstvenici skeptični su u odnosu na postojanje irisina jer nisu uspjeli replicirati Spiegelmanovu studiju u svojim vlastitim studijama pa postavljaju pitanje da li hormon uopće postoji. Njihova istraživanja nisu našla dokaz da bi irisin pokretao ikakav pozitivan učinak vježbanja kao povećanje osjetljivosti na inzulin, kontrolu šećera u krvi i indeksa tjelesne mase.

Posljednja studija Spiegelmanovog tima kaže da su za dokazivanje prisutnosti irisina upotrijebili puno precizniju tehniku nego što se prije koristila. Baar kaže da je je to istraživanje jako dobro ali da bi sada i drugim znanstvenicima trebalo pokazati kako da ustanove prisutnost irisina da ga i oni mogu identificirati. Tek tada se može smatrati da irisin postoji.

4. Matične stanice karcinoma

Matične stanice karcinoma su velika dilema biologije karcinoma. Matične stanice normalnih tkiva su posebne stanice koje potiču rast drugih stanica u tijelu za građu organa i tkiva. To je dalo znanstvenicima ideju da je i rast kancerogenih stanica potaknut matičnim stanicama.

Smatra se da od svih kancerogenih stanica, mali broj njih, oko 1 do 3 posto, se ponaša kao matične stanice koje se reproduciraju i potiču rast i razvoj tumorskih stanica. Prema tom mišljenju, neki tretmani za karcinome poput kemoterapije ili zračenja, smanjuju tumore ubijajući regularne stanice karcinoma ali ostavljajući matične stanice karcinoma netaknutima, dozvoljavajući im ponovni rast. Ako je to slučaj onda je novi tumor sastavljen uglavnom od stanica koje su otporne na terapiju.

Zagovornici teorije smatraju da ako su matične stanice ključ koji pokreće rast karcinoma i nastajanje metastaza, tada učinkoviti tretmani za karcinom moraju identificirati i gađati matične stanice karcinoma. Špekulira se da bi tretmani koji bi eliminirali matične stanice karcinoma, a ostavili druge stanice netaknutima, imali manje nuspojava nego sadašnji tretmani koji pogađaju sve stanice.

Da bi razvili takve tretmane u budućnosti, znanstvenici pokušavaju ustanoviti karakteristike i ponašanje matičnih stanica karcinoma. Iako su ova istraživanja u ranoj fazi, učinjen je napredak u pronalaženju matičnih stanica karcinoma kod leukemije kao i u karcinomima dojke, mokraćnog mjehura, debelog crijeva i jetre, navodi Ludwig Center for Cancer Stem Cells and Medicine sa Stanforda.

Znanstvenici proučavaju i neke stanice karcinoma u mozgu, jetri i jajnicima koje možda imaju obilježja matičnih stanica karcinoma.

Ne slažu se svi znanstvenici da je model matičnih stanica način kako tumor nastaje i raste niti oko toga da li one uopće postoje. Neki više podržavaju stohastički model karcinoma koji smatra da je rast tumora nasumičan proces i da sve kancerogene stanice imaju potencijal da rastu, dijele se i stvaraju metastaze.

Vjerojatno je da u obje teorije ima istine jer je moguće da se različite vrste karcinoma ponašaju različito u raznim stadijima svog razvitka, kažu znanstvenici.


Tekst: telegram.hr

 

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close