Moderna tradicija

Život u zajednici – in ili out?

Viktorija Rogić

Nešto mi se ovih dana po glavi motaju međuljudski odnosi. Naime, živim u kući na dva kata i osim što svoj kat dijelim s mamom i bratom, na katu iznad žive mi stric, strina i njihova dva sina. Baš smo ovih dana nešto tako slavili i družili se svi obiteljski i zaista je bilo lijepo. No taj me skup baš zamislio.
Kako je prije izgledao zajednički život ukućana?
Razmišljala sam o tome kako je prije zaista teško bilo živjeti, posebno onim ženama koje bi se udale u neku veću obitelj. Uzmimo na primjer obitelj koja je imala 2 ili 3 sina. Kako bi se koji sin ženio, tako bi njegova žena doselila u kuću. Što bi na kraju ispalo da su u toj kući živjeli otac i majka, njihovi sinovi i njihove žene pa plus djeca a ponekad i plus baka ili djed. Možete li zamisliti tu količinu ljudi u jednoj kući? Teško, zar ne?
No tako se prije uistinu živjelo. Otac je bio glava kuća i njega su svi morali slušati. Njegova je riječ uvijek bila zadnja i nju su svi poštovali. U kući se moralo živjeti u slozi i znala se hijerarhija. Otac je bio glavni, a za njim su išli sinovi po starosti. Kako su u kući bili rangirani sinovi tako su vrijedile i njihove žene. Žene, odnosno „snaje“ (roditeljima muža) ili „jetrve“ (one jedna drugoj) kako kažemo mi u Lici, morale su biti složne i pokorne kako prema ocu svojih muževa odnosno svom „svekru“ tako i prema „svekrvi“. Morale su raditi sve kućanske poslove, obraćati se svekru i svekrvi s vi te uvijek prvo njih i svoje muževe poslužiti i podvoriti. „Jetrve“ su se također morale držati skupa, iako je bilo situacija u kojima one jedna drugu ne bi podnosile, a ako bi jedna drugoj zamjerale ili zavidjele na nečemu, pred svekrom i svekrvom to nisu smjele pokazivati. Zatim, one snahe čiji su muževi bili mlađi odnosno koje su posljednje došle u kuću bile su često iskorištavane ili maltretirane od strane ostalih kako snaha tako i sinova jer one u principu nisu ni imale pravo glasa. Život je bio težak i često puta surov. Nije bilo privatnosti između svake obitelji, nije bilo mira ni slobode. Nije bilo prostora za uživanje i opuštanje. Te žene nisu imale pravo ni na kakav izbor. Radile su ono što im se reklo i zadalo. Smjele su koristiti samo one namirnice i količine koje su im bile dozvoljene te ići samo onamo gdje im se dozvolilo. Bit ću toliko slobodna pa ću reći da su živjele u sjeni.
Zamislite koliko se to sve promijenilo danas. Danas, u obiteljima gdje ima više braće i sestara svi se čim prije odvajaju jedni od drugih. Nitko više ne živi u zajednici. Svaka obitelj ima svoja pravila, kod nekih su glave obitelji i dalje muškarci, dok su u dosta obitelji žene odnosno majke preuzele tu ulogu. Svaka obitelj ima svoj dom u kojem živi onako kako želi. Sami biraju svoja pravila, sami donose odluke. Žene se konačno smiju ponašati kako žele te ih se cijeni i poštuje. One smiju iznositi svoja mišljenja i smiju pokazati negodovanje ako im se nešto ne sviđa ili se s nečim ne slažu. I dalje one imaju poštovanje prema roditeljima svog muža ili prema svojim jetrvama, ali ne moraju živjeti s njima ni po njihovim pravilima.
Iako ja i moja obitelj i danas, na neki način živimo u zajednici s drugom obitelji, naš život nije ni sličan onom od nekoć. Iako dijelimo dvorište i većinu stvari naše obitelji imaju svaka svoje živote. Koliko se god mi volimo i slažemo u većini stvari toliko smo svi mi različiti. I svatko od nas ima pravo na svoj izbor i mišljenje te svi poštujemo jedni druge. Lijepo je živjeti u takvoj zajednici jer uvijek imaš nekog na kog se možeš osloniti i uvijek imaš nekog s kim se možeš našaliti i nasmijati, na kraju krajeva i tko ti može pomoći. No sretna sam jer se taj patrijarhalni i hijerarhijski način života promijenio i što svatko od nas ima priliku biti ono što želi. Sretna sam jer moja mama i moja strina, a na isti taj način i ja, više ne moramo živjeti u sjeni samo zato što smo žene, već se naše mišljenje i rad cijeni i poštuje. Sretna sam što živeći u zajednici i dalje mogu osjetiti tu toplinu i složnost velike obitelji u teškim situacijama, ali sam sretna što također imam svoju privatnost i prava na sve kao i svi moji ostali ukućani.
Stoga ću ovu kolumnu završiti jednom prigodnom narodnom poslovicom „GDJE ČELJAD NIJE BIJESNA NI KUĆA NIJE TIJESNA“.


Foto: NasaSvadba

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u