Zdravo svijete, evo me doma
„Došlo je vrijeme za odmor!“ – rekla sam si nakon posljednje objavljene kolumne.
U privatnom životu se toliko toga u manje od mjesec dana promjenilo. Vratila sam se u Zagreb. Odlučila sam se za novo zanimanje i novi posao, upisala sam u isto vrijeme i neku edukaciju. Pokušavala sam se prilagoditi novom radnom mjestu na drugoj strani grada i učiti sve ono što mi je novo, a to je gotovo sve što me na poslu i edukaciji čekalo.
Umorna, no vrlo zadovoljna, dala sam cijelu sebe u taj novi svijet koji me pozvao k sebi. Otvorila sam si neka nova vrata dok je u meni rasla želja za učenjem i uspjehom. Željela sam viknuti da želim graditi bolju budućnost i da sam stvorena za puno više od onog što sam postigla do sad.
Shvativši da ću energiju slati u drugom smjeru, pisanje sam ostavila po strani. Kad pišem, pišem srcem i trudim se svakom riječju doprijeti do čitatelja, a u posljednjih mjesec dana jednostavno vam to nisam mogla pružiti. Nisam mogla dati svoj maksimum i zato sam se odlučila za pauzu.
U tom kratkom periodu „nepisanja“, shvatila sam da su pauze potrebne apsolutno svakom, u svakom smislu te riječi. Ponekad je čovjeku potreban bijeg od stvarnosti i mali predah od samog sebe. Treba odmoriti i od vlastitih misli, a kamoli od drugih ljudi, posla i obaveza. Godilo mi je povući se u sebe i poručiti prijateljima da sam kratko na distanci. Posvetila sam se malo vlastitim snovima i mogućnostima. Probudila sam se i trgnula iz sna u kojemu su moje godine bile zaustavljene u vremenu.
Shvatila sam i da je odlazak od kuće u mladim danima bio najbolja stvar koja mi se dogodila. Tek kad odeš iz sigurnog i toplog doma i kad nemaš u blizini roditelje, bake i djedove, prijatelje i braću, tad naučiš što je život i što je borba. Tad znaš što znači biti na nuli i učiš se i odgajaš se kako bi narastao i kako bi prerasao tu nulu. Bez ramena na kojemu možeš odmoriti glavu jednostavno očvrsneš. Tek na svojoj koži osjetiš kako zaista peče kad opeče. Shvatiš tko si i tad u ogledalu vidiš jasan izraz svoga lica znajući da si se napokon izgradio.
Ovih mjesec dana pauze i promjene podsjetilo me na neke teške trenutke. „Preživjela si ih!“ – pomislila sam u sebi s osmijehom na usnama. Doista jesam, preživjela sam iako sam znala klonuti i venuti misleći kako je život sranje koje mi uvijek podmeće loše ljude i loše izbore. Kad tražiš negativu, negativu i dobiješ. Koliko je divnih ljudi pored mene sve ove godine, koliko sam samo lijepih i sretnih dana proživjela, ali sam ih bacala u sjenu svojih pubertetskih demona i briga.
Nekad sramežljiva i tiha, a danas pričam kao navijena. Nekad uplašena i nedruštvena, a danas kucam na svaka zatvorena vrata i ne bojim se nikog tko me čeka iza njih. Trebalo je vremena za osloboditi se i zavoljeti se. I evo me danas ovdje. Dobra, stara Laura. Ništa mudrija i ništa pametnija, ali odraslija u svojoj glavi, iako ću zauvijek biti veliko, visoko dijete. Moja je pauza završila.