Zazvonio je telefon

Rekao sam “Halo tko je?” i nakon šapata tišine uslijedilo je “Kojeg sam dobila?” Pitanje se može parafrazirati u koji muški član kućanstva je pri telefonu?

“Igor je.“ “Ooo, Igorić, teta Nataša je.” Teta Nataša voli pitati pitanja u formatu “Kako mama, kako tata, kako baka, kako svi?” Najradije bih joj odgovorio sa “Pa dobro gdje si ti?”, ali sumnjam da bi shvatila referencu.

Inače ne volim biti jedini u kući kad zvoni telefon jer je došlo takvo vrijeme da je pozivatelj najvjerojatnije neki davitelj koji nešto prodaje ili rodbina nerijetko starija od sedamdeset godina.

“Imati ćete i našu opciju besplatnih 1000 minuta prema svim mrežama.” rekli su zadnji put T-Comovci kad su nam povećali cijenu pretplate. Svaki puta tužno pogledam ispis kad mi dođe račun na mail. Rijetko kada prijeđemo sat vremena, da ponekad kad se mama raspriča s nekom od tetki ali u pravilu ne. Pa tko iskoristi tih 1000 minuta u današnje vrijeme uvijek sam se pitao. Ljudi poput tete Nataše.

Nataša, heh.. Jedina starija gospođa kojoj je jako teško odrediti dob po stvarima koje govori i s kakvim žarom ih govori. Da ne znam koliko je ustvari stara teško bih pogodio samo po telefonskom razgovoru je li djevojčica, u pubertetu, odrasla žena ili baka.

Jako volim ljude s iskrom i tako, teta Nataša i ja, nakon uvertire o obiteljskom stanju, nerijetko nastavimo pričati i po pola sata, sat na telefon. Sve ju zanima i to tako iskreno i zaigrano da bi se svakom sugovorniku, pa tako se i meni, izraz lica promijeni u znatiželjni smiješak.

Znam da ju ništa uobičajeno ne veseli baš previše, ali zato joj je priča o neuspjelom pokušaju pronalaska misterioznog koncerta lokalnog benda, bila baš dobra. Naime zalutao sam u Kuterevo zbog smotanosti i notornih dezinformacija. Pitaj ljude, rekoše, nemo’š fulat, rekoše, prvi križ, drugi križ i tu si, rekoše.

Koncert se organizirao povodom biciklističke utrke koja je dobro poznata u našem kraju; svima osim čovjeku na pilani i ženi u birtiji i čovjeku kod crkve u Kuterevu. Metodom indukcije zaključio sam kako nitko u selu nema pojma za taj koncert. Poput ženskog spolnog organa kojem je netko naredio da plače, nazvao sam autoritet po pitanju šuma i alternativnih zbivanja u okolici Otočca, Dadu i Ivu. Rekli su “Možeš s nama, čekamo Anu.“ to mi je bilo veliko olakšanje. Veselo sam dojurio do Otočca i presjeo u auto svojih dobročinitelja.

Najbolji dio priče tetki je ipak bio što sam imao vlažne hlače jer, bože moj, zašto imati rezervne kratke hlače na povratku s kupanja, to je za ženske spolne organe. Dobro je poznato da su muški postojani usprkos niskim temperaturama. Krv jedva čeka ići tamo gdje je hladno.

Mudra kolegica Iva predložila mi je metodu grijanja stopala stajanjem na jednoj nozi i drmanjem stopala koje je u zraku kao da ti je pijesak upao u tenisicu pa ga pokušavaš istresti. Pošto nisam bio uvjeren u primjerenost transfera topline sa ljudskih akumulatora u tako jednoj, prigodi. Odlučio sam kako je najmudrije malo roštiljati udove uz vatru.

Vatrogasci rade baš dobre vatre, veliki plamen i žar okruženi krupnim kamenjem. Veselo sam okretao tenisice na kamenju uz vatru na što se dragi poznanik koji, ne znam dal samo mene, neodoljivo podsjeća na Sylvestrea Stalonea, slatko nasmijao i nastavio motati duhan.

Miris pokoje zapaljene dlačice asocirao me na roštilj pa sam upitao dragu prijateljicu Josipu koja se isto grijala uz vatru “Jel’ ono slanina na tanjuru?” “Ma ne, to je kora od banane” rekla je Josipa.

Nisam bio uvjeren. Naime na tanjuru je očito bila kora od banane, ali pokraj kore je bilo još jedan objekt u obliku tankog pravokutnika koji je neodoljivo podsjećao na slaninu. “Sorry is that bacon?” upitao sam mlađahnu volonterku koja je sjedila najbliže tanjuru. “Nah, just peels.” odgovorila je i dala mi tanjur s korama i plastičnom vilicom.

Blesavi volonteri, narezali su banane, vjerojatno nožem tako da je središnji dio kore, kad se pojela unutrašnjost banane i kora se spljoštila, iz mog kuta gledanja izgledao kao fina panceta. “Šta da radim s ovim korama?” pitao sam nervozno Josipu. “Ma samo ga stavi tu dole.”

Odložio sam tanjur do mladog volontera s dredovima koji je po ne znam koji put djevojci do sebe ponovio “I love you, do you love me?” “Dude, I don’t love you. I’m not even sure I like you. Okay, maybe I like you, but just a little bit.” djevojka je palcem i kažiprstom pokazala otprilike centimetar. “Igi mi idemo.” iz sjene su se ukazali Dado, Iva i Ana. Fino ugrijan, u dobrom društvu, veselo sam se uputio kući.

“A cvet?” upitala je teta. “Kakov cvet?” “Pa rekao si da si dobio cvet.” teta je samo neke imenice izgovarala čakavski. “U, teta to je druga priča, ajte, kasnin na dogovor, cvet je kod babe.” “Pazi na se, moderne ženske su opasne.” “Ae, tako kej vi.” Teta se slatko podsmjehnula, rekla ćao i poklopila. Moderna ženska zvala se Banja u Senju, najbolja kombinacija kamena i vode koju sam upoznao.

 

 

---

Foto: pixabay.com