Zašto neki ljudi pjevaju bolje od drugih?

Iako smo gotovo svakodnevno izloženi raznoraznim glazbenim natjecanjima ili talent showovima koji se trude pronaći talente i pretvoriti ih u zvijezde, rijetko se kad zapitamo zašto neki od nas znaju, a drugi pak ne znaju pjevati. Većina nas reći će “neki se s tim rađaju, a neki ne” jer to nam se čini logičnim.

I premda se ovo pitanje ne postavlja često jer djeluje izuzetno banalno, kanadski istraživač Sean Hutchins odlučio se pozabaviti glazbenim talentom i otkriti o čemu se zapravo radi.

Talent ili…?

“Često pronalazimo prirodno talentirane ljude za instrumente kao što su klavir ili violina, ali pjevanje je zapravo puno drukčije jer svatko od nas u stanju je proizvesti zvuk. Čak i ako ljudi nisu ovladali tehnikom pjevanja, glas koristimo u komunikaciji i više-manje svatko od nas ga uspješno kontrolira. Međutim, iako bi mnogi pomislili da je riječ o talentu s kojim se neki od nas rađaju, više se radi o treniranju glasa”, objašnjava Hutchins.

Dodaje i da su mnogi od nas puno talentiraniji nego misle. Tek oko 2% svjetske populacije ima ozbiljniji problem s detektiranjem suptilnih razlika u notama, ali sposobnost ostalih 98% da percipiraju glazbu i atonalnost, neznatno se razlikuje.

Vokalne se sposobnosti uglavnom svode na kontrolu visine zvuka i glavni razlog zbog kojeg neki pjevaju loše jest to da nisu razvili vještinu kontroliranja glasa.

“O glazbenoj produkciji i pjevanju možete razmišljati kao o fizičkoj vještini. Potrebno je uskladiti ono što namjeravate s onim što radite te navesti tijelo da nauči i zapamti koordinaciju za što je potrebna praksa. To ne znači nužno formalno obrazovanje. Ljudi koji su odrasli pjevajući svoje omiljene pjesme vjerojatno su bolji pjevači od drugih jer učili su kako slušati, prepoznati i reproducirati određene zvukove”, govori Hutchins.

Glazba od malih nogu

Kontrola visine glasa podrazumijeva seriju fizičkih procesa koje valja uskladiti u isto vrijeme, a nekima to ide bolje jer su odmalena bili izloženi glazbi. A kao i s bilo čim drugim, naučiti pjevati daleko je lakše u periodu kad vam se mozak još uvijek razvija.

“Prilično je važno da glazbi budete izloženi od malena. Znamo da su djeca sposobna čuti glazbu čak i prije nego se rode. Postoje i dokazi da majke koje djecu izlažu glazbi prije rođenja, rađaju djecu koja kasnije u životu podsvjesno koriste glazbena iskustva kako bi sama stvarala glazbu”, objašnjava.

No, ne radi se samo o visini tona, a naše fizičke karakteristike definiraju i tonove koje ispuštamo što znači da neki od nas rođenjem dobivaju fizionomiju koja rezultira ugodnijim zvukovima.

Neki su loši samo zato što misle da su loši

“Nazivamo to bojom glasa. To je aspekt note koji nema veze s glasnoćom, trajanjem i visinom. Nešto zbog čega klavir zvuči drukčije od gitare. Kako bi vam to približio, pokušajte zamisliti glas u velikoj katedrali i glas na otvorenom. Zvukovi koje ćete čuti razlikuju se, ali i boja glasa je nešto na što možete utjecati vježbom”, govori Hutchins i objašnjava da je određena fizionomija možda bolje prilagođena određenom stilu pjevanja, ali da je to i nešto što je moguće prilagoditi.

“Svatko od nas proizvodi određeni zvuk, a jedino je pitanje je li to nešto s čim ste vi zadovoljni. Neki glazbenici koriste glas koji imaju, kao Bob Dylan, a neki na svom glasu rade i oblikuju ga na način koji su zamislili”, dodaje Hutchins.

Još jedan važan faktor koji utječe na pjevanje svakako je i psihičko stanje jer neki od nas toliko su nesigurni i tjeskobni da jako teško postižu ono što žele. Štoviše, neki od nas su loši samo zato što misle da su loši.

“Psihologija je važan faktor. Razgovarao sam s mnogim ljudima koji su odustali od pjevanja jer im je netko tijekom odrastanja, možda i učitelj pjevanja, rekao da nemaju talent. To je tragično jer neprestano pokušavanje je jedini način da razvijete vještine”, zaključuje Hutchins.

---

Tekst: index.hr