Vijesti iz Hrvatske: Hrvatski rukometaši linčovani!

Ne obraćam se danas samo tebi. Obraćam se svima. Obraćam se ljudima pored kojih strast prolazi neopaženo. Obraćam se pojedincu koji priznaje samo pobjedu. Obraćam se i tebi koji se slažeš sa mnom.

Što se desilo dragi moji Hrvati ? Ljudska težnja da ostavi sebe tamo gdje je došao mora značiti više od pobjede. Trud mora značiti više od pobjede. Čovjek je uvijek čovjek. Čovjek nije uvijek najbolja varijanta sebe i čovjek to ne može biti.

Danas nisam u javnom prijevozu. Danas sam doma i pišem ti čovječe. Osjećam kao da smo neki zao narod. Narod koji ne ‘štuje svoje. Sebični smo. Oholi. Patrioti samo onda kada smo najbolji. Baš kao i masa ovih dana i ja progovaram o Svjetskom rukometnom prvenstvu. Govorim o tom prekrasnom 4. mjestu. Nisam pogledao svaku utakmicu, ali pogledao sam zadnju, svih njenih 60 minuta. Ta neslavna bitka sa susjedima. Mi susjedi se već po običaju ne volimo. To je valjda ustaljeni dio hrvatskog mentaliteta. Od svih susjeda ti moraš biti najbolji. Moraš imati najljepšu fasadu i najljepši vrt. Moraš biti i bolji od njih u rukometu.

Čuo sam tako u svojoj bližoj okolini, stojeći u redu pekare, dva momka kako komentiraju uoči utakmice. Puni elana i nekog posebnog izgovora riječi Hrvatska. Sigurni u Hrvate i njihovu pobjedu. Čulo se koliko iščekuju tu utakmicu. Radosni. Trajalo je točno toliko dok izgovoriš riječ ‘Hrvatska.’ Zatim su počeli pljuštati i ne suviše odobravajući komentari na račun naših susjeda. Patriotizam popraćen uvredama na račun jedne nacije poprimio je negativnu konotaciju. Meni je Ljubljana baš lijepa. Slovenci su izuzetno dragi ljudi i većinski poznaju hrvatski jezik (ili barem njegove osnove). Ljubazno te pozdrave po izlasku iz kafića, a teta na blagajni ti se smiješi. Baš kao i naša teta iz obližnjeg marketa.

Došao sam doma i u društvu djela svojih ukućana popratio utakmicu. U prvi mah svi sretni i zadovoljni jer Hrvatska vodi. Hrvatska vodi razlikom koju je gotovo nemoguće dostići. Uostalom to su Slovenci. Otkuda oni uopće ovdje ? Red, rad i disciplina, sjetih se još profesorice iz osnovne škole koja je to kriomice ponavljala pokušavajući nas zastrašiti. Pomislih, možda je to njihova formula i razlog zbog kojeg su ovdje na malim ekranima gdje igraju s nama, Hrvatima. Velikim Hrvatima. Hrvatima koji su izgubili.

Hrvati su zaboravili na sve uspjehe Hrvata. Počeli su pljuštati komentari na račun izbornika, promašenog sedmerca iz utakmice prije i momčadi koja se nije potrudila zadovoljiti tebe jednoga. Tebe čovjeka. Tebe čovjeka kojeg je tako teško zadovoljiti. Malo te se sramim.

Evo me. U javnom prijevozu sam. Ljudi razgovaraju. Razgovaraju o utakmici. Nisu zadovoljni. Čuh tek pokoji pozitivan komentar, a pamtim jedan: ”Mladi su, bit će bolje drugi put. Prvo puži pa buš hodal.”

Ja sam vidio te oči. Vidjeli ste ih i vi. Oči koje vam se ispričavaju. Vi ste ih linčovali. Njih koji su dali sve od sebe da zadovolje tebe. Tebe čovjeka. Tebe Hrvata iz Hrvatske.