Utjecaj slikarstva na književnost

Danas umjesto da vam ja pišem odlučila sam podijeli s vama jedan vrlo zanimljiv tekst o utjeca

Autorica knjige Djevojka s bisernom naušnicom, Tracy Chevalier, pred publikom punom odobravanja govorila je o odnosu romana i slikarstva, kao i o tome koja su tri likovna djela najviše utjecala na nju kao na autoricu. Govoreći o knjizi Djevojka s bisernom naušnicom koju je inspirirala slika Vermeera van Delfta, Chevalier si je postavila pet pitanja: 1. Je li model zaljubljen u umjetnika? 2. Koji je odnos između umjetnika i njegovog modela? 3. Kako je upravo ta djevojka izabrana da bude model u slikarevom ateljeu? 4. Imajući u vidu njezinu priprostu odjeću, kako je žena koja je pozirala došla u posjed biserne naušnice? 5. Kako ljubav modela prema umjetniku utječe na druge likove?

Iako se lako izrugivati ovim pitanjima, ona su zapravo paradigmatična pitanja koja muče većinu ljudi što se susretne s velikim slikarskim djelima u galerijama. Riječ je o svojevrsnom paralelnom svijetu, u kojem je slikarski jezik u drugom planu u odnosu na ono što je reprezentirano na samoj slici. Takav se model recepcije prenosi i na knjige inspirirane umjetničkim djelima, mahom romansirane sentimentalne fantazije o odnosu umjetnika i njegove muze…

Spomenuti rascjep između shvaćanja slikarstva većine u odnosu na ‘elitu koja slikarstvo razumije’ nije ništa novo. Njegovo ishodište nalazimo u 15. stoljeću, na početku novovjekovlja.

Utjecaj slikarstva na književnost odnosno književnosti na slikarstvo u čitavoj povijesti naše kulture bio je neizmjeran. O toj temi napisano je na tisuće knjiga, pa ipak ona ne prestaje intrigirati kako umjetnike tako i teoretičare umjetnosti. Naravno da će tako biti sve dok slikarstvo i književnost postoje. Riječ je o fenomenu koji se kroz povijest kontinuirano mijenjao. Uzmimo kao primjer slikarstvo 19. stoljeća, i to akademsko slikarstvo, ono koje je u to vrijeme bilo cijenjeno i dobro prodavano, za razliku od, primjerice, Maneta ili impresionista koji su bili ismijavani od učenih građana i svih mogućih pravednih odličnika. Naime, 19. stoljeće je u slikarstvu bilo izuzetno literarizirano i likovna umjetnost je bila neka vrsta produženja pripovjednog teksta drugim sredstvima, likovnim govorom umjesto jezikom. Treba reći kako to nije bio slučaj samo sa slikarstvom – na određen način slična je situacija vladala i u glazbi 19. stoljeća. Pariz kao glavni grad 19. stoljeća, kako ga je nazvao Walter Benjamin, bio je mjesto gdje su se okupljali najveći europski umjetnici. U građanskim salonima sredine stoljeća Chopin i Liszt su se družili i svirali pred umjetnicima i piscima poput Delacroixa, Mickiewicza, Hillera, Georges Sand i Heinricha Heinea. U takvom umjetničkom melting potu će u glazbi doći do malenog pomaka, što će se kasnije dogoditi i slikarstvu. Naime, za razliku od skladatelja kao što su Schumann ili Franz Liszt, koji je pisao skladbe poput Petrarkinih soneta ili Nakon čitanja Dantea, Chopin uopće nije mario za literariziranje glazbenog djela; on iz svojih muzičkih fantazija izbacuje sve tragove književne narativnosti i glazba ima potpunu autonomnost. Sve njegove skladbe nazvane su isključivo glazbenim imenima i kao takve numerirane. Nimalo ne čudi da Chopin nije pokazao interes prema operi, tom visokostiliziranom bastardu književnosti i glazbe.

Tekst u cijelosti pročitajte ovdje.