Kolumne

Uspješno dijete ima snove, a ne petice u imeniku!

Živimo u društvu kompetitivnosti. Ovo je takvo društvo, društvo rezultata. Društvo gdje poraz nije mogućnost učenja, već krajnji, ali negativan rezultat. Poražen je čovjek koji nije najbolji, a samo najbolji je pobjednik. Baš kao i u sportu, postoji rang rezultata. Postoji ljestvica. Postoje standardi.

Još u osnovnoj školi susreo sam se s bolesti uspoređivanja. Bolesti koja je zahvaćala sve. Još u osnovnoj školi učiteljica je imala svoje miljenike. Nisam bio njen miljenik. Jedan samozatajan dječak sa svojim filmom u glavi učiteljici je bio samo predmet neshvaćanja. Nije me mogla dokučiti, pa je mojoj majci često osvrtala pažnju na manjak mojeg govornog afiniteta. Nisam bio omiljen ni u razrednom kolektivu. Nikada. Moji razredni kolege nikada me nisu poznavali. Nisam im dopustio, a nisu ni pokušavali.

Sjedim u čekaonici. Slušam razgovor dvije ženske osobe. Dvije majke. Dvije majke s djecom. Žena plave kose i s naočalama na glavi imala je riječi hvale za svoje dijete. Govorila je sa zvjezdicama u očima. Nisam joj mogao zamjeriti. Lijepo je govoriti o svom djetetu. Lijepo je govoriti lijepo. Druga se zvala Maja.

Dječak se zvao Borna, majčino ime nisam opazio jer Maja ju nije zazvala imenom. Borna je bio odlikaš. Borna je imao puno prijatelja i volio je sport.

Ovako je sve krenulo…

Obrati se Maja plavuši: ”Kako je mali?”

Odgovara: ”U školi je. Baš smo jučer učili prirodu, piše test danas.”

Nisam bio siguran da je to odgovor na njeno pitanje, no dobro, nastavio sam slušati.

Obraća se Maji: ”Kako je tvoj?”

Tvoj? Tko?

Odgovara Maja: ”Dobro je. Zdrav je, a u školi se trudimo. Uvijek može bolje.”

Iako je Maja rekla da se trude, plavuša upita: ”Kako uspijevate?”

Maja se ponovila: ”Trudimo se. Nije uvijek savršeno. Je l’ Borna još uvijek odličan?”

Plavuša ponosno progovori: ”Je, 5.0 od prvog razreda. Pomaže drugoj djeci u razredu i svi ga vole. Ne bih mu dopustila odlaske na nogomet da nema dobre ocjene, ali stiže sve. Baš je pametno dijete, hvala Bogu.”

Maja se osmjehne, pa kaže: ”Moj nikada nije bio odličan, ali sam zadovoljna. On ima neki svoj svijet, a od predmeta najviše voli vjeronauk. Ide na jednu skupinu u školi.”

”Moj ide samo na dodatne”, kaže plavuša.

Našao sam se u ovoj priči. Danas se sve vrednuje. Nerijetko to vrednovanje može poprimiti beskrajne razmjere. Razmjere koji su pogubni po društvo. Stvaraju se klanovi. Postoji samo jedan svijet i samo jedna realnost, a svaka druga nailazi na negodovanje. Koliko je djetetu samo potrebno da sazre, a već u najranijem djetinjstvu govori se o manje, odnosno više uspješnoj djeci. Je li uspješno samo ono dijete s peticama? Dijete koje se bavi nekim sportom? Ne znam, ja smatram da je uspješno dijete ono koje ima snove, a sva djeca ih imaju. Nisu li onda sva djeca uspješna ? Ja sam bio uspješan. Ja sam sanjao i bio sam loš u matematici. Ja sam bio taj. I mene su vrednovali. Nisam imao interese slične onima svojih vršnjaka. Nisu se baš trudili razgovarati sa mnom. Imao sam svoj svijet i volio sam ga. Taj svijet bio je satkan od snova i znate svi ti odlikaši nisu ostali živjeti snove. Umorili su se. Drušvo ih je umorilo. Možda i očekivanje. Učili su ih biti najbolji, a nekada je važno samo biti sretan.

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close