Univerzalne trivijalnosti: Zadnji ponedjeljak 2015-e

LIKACLUB

Ponedjeljak! Zadnji u ovoj 2015. godiničici! Pa gdje i kako i kada i na koji način je ova godina prošla, pojma nemam.  U svakom slučaju, zadnji put u ovoj godini zazivam snagu kave, zelenog čaja i tapeta koje isparavaju kako bi preživjeli ponedjeljak; i to koji: prvi ponedjeljak nakon Božića.

Nadam se da ste mirno proveli Božić, da se niste previše svađali oko toga gdje će na boru visjet plastične, staklene ili bilo kakve kuglice i da si niste noževima prijetili kada je netko predložio još jedan set lampica na već prenakićeno stanje u kući. Da ne bi bilo da vam je i tuš, i pučko prijestolje i pijesak za mačke pun lampica. Preživjeli ste tipične obiteljske fore: posvađat’ se, pomirit’ se, posvađat’ se, otić’ na misu, pa se pomirit’ pa se opet posvađat’ i tako unedogled dok nas Rusija ili SAD ne osvoje.

O Borute sijedobradi, savjetuj nas!

Mene osobno zanima, ne onako provokativno, nego iskreno: što to točno ljudi slave za Božić?

Imamo teorijsko znanje što je Božić, i što bi trebali slavit’, ali iskreno, ne znam baš koliko se to primjenjuje u životu prosječnog ‘Rvata. Teorijsko znanje kaže: za Božić se prisjećamo i slavimo otajstvo utjelovljenja Logosa, ilitiga Isusa; nooooo, praksa nam pokazuje da je ta činjenica povijesti nebitna jer mi imamo kobasiceeee, i vinooooo, i daroveeeee, i lešinu zimzelenog drveta kojeg kitimo kao svoju babu kada dođe do senilne faze, pa se kladimo koliko će joj trebat’ da skuži da je okićena ka’, pa ka’ baba. Nema tu Boga, ma kak’i, šta će ti to u životu kad mi imamo Đedu Mraza, Inja, i ostala mitološka bića koja svoje njuškice pokazuju za vrijeme zime i blagdana. Koje to blagdane slave oni koji nisu religiozni, ispravka, koji svoju religioznost stavljaju pod plahtu ambivalentnosti prema Istini. Ne govorim tu o drugim religijama, nego o ‘Rvatu katoliku koji se busa u prsa pjevajući Thompsonovu „neću izdaat jaaaaaaa Bogaaaa nikadaaaaaaa“ a u drugom trenutku skida trećinu zvijezda s neba jer mu je netko autom zablokirao put prema obližnjoj kafani. Što to točno slave ljudi, takozvani padobranci, koji dolaze u crkvu dvaput na godinu i još se žale kako dugo traje. Pa plemenita životinjo kopitarska (aka konju!) dođi nekad kad nije jedno od važnijih slavlja pa da vidiš jel traje 2 ili 1 sat. Da ne govorimo o tome da pojam vremena za vrijeme mise NE POSTOJI! Jer se nebo i zemlja spajaju, a koliko ja znam, „nebo“ ne poznaje pojam vremena, nego pojam akhem vječnosti. Dakle! Sa duhovne strane nije prošlo ništa vremena dok si ti preživao sa žvakom u ustima. A ako je to „tradicija“, bolje da se i tradicija sruši, nego da preko volje i one stvari ideš i još tamo uznemiruješ ljude oko sebe konstantnim komentarima. Ma nema Boga, kakav Bog. Onda se klanjaš bogu darova, vina, kobasica, i sebi kojeg moraš pošto poto nahranit’ te dane jer inače nije to to, nije Božić Božić ako se ti nakon 5 sljedova ne osjećaš kao svinja, gdje te lakše po podu valjat’ nego da se ustaneš. Načelo hranjenja za vrijeme blagdana jest: „Nisam gotov kad sam sit. Gotov sam kad se mrzim.“

O Borute bakoljubni, savjetuj nas!

I je li to pošteno prema bakama, djedovima, roditeljima i ostalima, ako se mi jednom na godinu pojavimo na njihovim pragovima, tražeći poput poganskih bogova da nas nahrane, inače će „osjetiti naš gnjev“, a nakon toga otić’ i ne javljat’ se do slijedećeg Božića? Pa nije fer, nije pošteno. Jedan telefonski poziv s vremena na vrijeme neće te ubit’. Božić se tako koristi od strane komercijalnih struja kako bi se umjetno stvorio nekakav osjećaj ljudskosti koji prođe čim otkuca ponoć slijedeći dan. Božić, tj duh Božića bi trebao biti u nama stalno! Stalno! A ne selektivno tijekom zimskog solsticija.

Ufff. Pardon. Najte se ljutit na mene, ali zar je tako teško biti čovjek? Običan čovjek? Danas je to postao luksuz kao kavijar, šampanjac, čovjek koji na benzinskoj toči za više od 150 kuna ili trijezan čovjek u Zagorju. Ili Lici. Ili Rusiji.

O Borute zgodnjikavi, savjetuj nas!

Ali, pošto je kraj godine, nećem završit’ negativno, ma jok vala, njet, nein, no, a-a. Nova godina pred nama, godina puna mogućnosti, kreativnosti, ideja, dobrote; i vrlo vjerojatno svi imamo iste ideje kao i za 2015. Neću pušit’, pit’, više ću se kretat’, MANJE ŽIVČANIT’!!, zvat’ svoje, čitat’ više, plakat’ manje, napravit’ od svoga tijela remek djelo i tako dalje i tako dalje. Osim onih izabranih i ojačanih snagom jogurta sa jagodom, nećemo mi to uspjet’. Zašto? Jer se uvijek isti scenarij odigra. A to je: ne da nam se. To znači da moramo izać’ iz svoje komfor zone, i svoga mekanog kožnog sjedala i napravit’ neki napor. Jep.

O Borute poduzentni, iskritiziraj modu naših srdaca!

Zapamtite samo ovo: dugujete sebi! I svojoj djeci, sadašnjoj i budućoj, svaki dan biti bolji i pametniji. Pa baba mu jadna, nismo ovdje da bi bili osrednji, nego najbolji što možemo biti. Duguješ sebi svaki dan završiti bolji nego što si započeo dan. Svi gruntaju kak je svijet ovakav, onakav, a nitko se neće dić’ sa mjesta redatelja kritike i učinit’ nešto po tom pitanju. To vam želim u novoj godini: da se dignete sa dupeta i učinite od sebe najbolje što možete. Svi smo mi svijet, svi gradimo svijet, kamenčić po kamenčić. Svaki od nas je dio te slagalice. Kako bi izgledala ta slagalica kada bi svi odustali od onoga što je dobro, i radili samo ono što sam „paše“. Zar tvoje dijete ne zaslužuje najbolji uzor u svom životu? Zar tvoj prijatelj ne zaslužuje najboljeg prijatelja koji nikada ne odustaje od odličnosti? Zar tvoja cura/dečko/muž/žena/druga žena/ljubavnica/pas/magarac/ninja kornjača/ veliki kozmički kit koji na leđima nosi svijet ne zaslužuju tebe najboljega/najbolju što možeš biti.

Pa onda digni se sa dupeta i kreni!

Živjeli svi mi! Živjela 2015.! Živjela 2016.! Živio Borut!


 

Foto: apramie.files.wordpress.com

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u