Kolumne

Univerzalne trivijalnosti: Te divne godine

Jer 70te/80te/90te su bile godine kad još nismo u planu bili.
Još nismo postojali, pa nismo mogli svaku noć do zore lupati, starce nismo gnjavili!
Jer 70te/80te/90te su bile godine kad su znali matematiku
Klinci su se normalno ponašali, i nisu bili cmoljavi.

Ah ta prapovijest zvana 70te/80te/90te koja je nama toliko apstraktna sada. Živimo u svijetu dubstepa, repetitivnih filmova Hollywooda, loših odluka i „nemrem vjerovat da nije mlijeko“ mlijeka. To je ljudska činjenica, da žalimo za svime što je prošlo, jer nam se sada ne sviđa. Baba prošla dva rata, zamijenila 4 muža jer je svaki otegnuo papke, prošla Veliku Depresiju, Malu Depresiju, kugu, pad Rimskog Carstva, seljakanje naroda, dolazak Hrvata na koje je mahala kuhačom vičući: „Vrat’teseoklen s’e došli!!“, no neovisno o svemu tome, sad joj je najgore jer je kruv skočio na 7 kuna, hodalica više nije od drveta, nego od plastike i klinci više ne slušaju starce.

Ajmoovak: prvo!! Klinci nikad nisu normalni! Drugo, uvijek je ono što sad proživljavamo lošije od onoga što smo prošli, jer eto, prošli smo. Treće! Nemam pojma što je bilo treće, al bilo je nekaj kvazi pametno.

Jao. Sjećam se svoga djetinjstva kao da je bilo prošlo stoljeće. Frendovi su uvijek bili na igralištu. Nije nam bilo teško čekat’ ih pa makar 2 sata. Onaj koji je imao loptu je odlučivao kada je gotovo, pogotovo kad se naljutio i uzeo bijesan loptu. Cure su još preskakale uže, igrale se hula-hopom, mi se igrali skrivača, ledene kraljice, imali normalan opseg struka (ok.. kako tko) slušali mjuzu na radiju, i cijenili je.

Zvali redakciju radija da nam pusti pjesmu da je možemo snimiti na kazetu. Uživali kad smo spojili kazetu i olovku (tko ne zna, nek’ googla). Kad smo na internet išli, tukli smo sve i svakoga kada se približi telefonu. Ah taj dial-up koji je zvao sve pse u  okolici. Ljeta su bila normalna, zime su imale snijega, nismo trebali mobitele, išli smo doma kad su se upalile lampe, znali smo kako izgledaju krave, imali smo maštu, smišljali priče i pričice, slali razglednice i pisma i uvijek vlekli starce za rukav, jer nikad nismo znali koliko markica treba.

A tek starci! Još se znalo plesat u paru, a ne kao danas se svi uhvate u neki ekskluzivni klub plesača pa se treskaju u ritmu i jedino kaj znaju je mahat dupetom. Nije bilo potrebe za teretanom! Imali smo igrališta, šetnje, parkove, i sve kaj nema wifija pa ih ljudi izbjegavaju.

A tek auti! Nema tehnologije. Vrh tehnologije je antena koja, što je duža bila, to je bio auto više mrak! Nema serva! Kad je muškarac bio ljut, ozlojeđen, iznenađen i uvrijeđen ošo se provozat. Vratio se znojan i miran. Treba okretat taj volan. A ne danas. Odeš se provozat, pa si još ljući kad dođeš jer se još odmoriš dok voziš, jer je sve prilagođeno tebi, pa onda kad se nađeš licem u lice s nečim što ti ne ide niz dlaku ( za sve moderne žene, to je sve ono što su staromodni muškarci imali prije nego su se počeli depilirat zbog mode) ne možeš se pomirit s time.

Klinci su bili odgajani, a ne mici muci buci, pa napraviš od njega čudo koje se ne može pomiriti sa životnim poteškoćama. Reci ne ponekad! Mi nismo znali što znači „da“ dok nismo bili već izgrađene osobe. Knjige nisu skupljale prašinu, nismo znali što je ebay, youtube. Facebook je bio onaj rokovnik koji su svi u razredu ispunjavali. A teveji! Imali 100 kila i bili široki ko soba. Pa zujali, i proizvodili takav statički elektricitet da se mogao napajati sam.To je najveća razlika: ljudi mršavi, teveji debelji, a sad obrnuto. Od 24 kvadrata sobe, mog’o si iskoristiti 10, jer eto, samo katodna cijev koristi 14 kvadrata.

Nije bilo mobitela, tj za one koji su postojali trebao je oružali list. Mog’o si od njih izgradit kuću otpornu na metke, vjetar i mafiju. A sad sam ga pogledaš pa se ogrebe. Muški su zvali na spojeve, mikrovalnih nije postojalo, a markeri za podcrtavanje skripti koji rade kako bi trebalo, bili su samo san buduće utopije za koju su mislili da će doći kada kalendar pokaže na 1.1. 2000. No nije!

Što je donijelo 21 stoljeće? Sve i svašta. No dokaz kvalitete stvari je statičnost, odnosno da se ne mijenja. Tako je letvicu postavio burek, koji se od trenutka kada je sišao s nebesa kao dar Boga, nije promijenio, već ostaje jednako dobar. Kao i Nokia 33/10. Da je upališ sutra, nakon 6 godina nekorištenja, imala bi svejedno 3 crtice ba(k)terije.

Živjele epohe koje su vjerojatno izgledale tadašnjim žiteljima kao nama sad ova, baš sad ova koju sad živimo ovako kako ju živimo sada ovdje onako kako je ovdje ona prisutna i mi u njoj ovako sada pristuni!


 

Tekst: Marko Ivković
Foto: betterwithmusic.com

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close