Univerzalne trivijalnosti: Nedovršene stvari

LIKACLUB

A ljud’ moji. Ponedjeljak još jedan došao, a nas još ovdje. Ma nek vam ne pokvari ponedjeljak to što je ponedjeljak, samo opušteno i laganini. A ako upravljate teškim strojevima, pa samo nemojte opušteno i laganini jer ipak upravljate teškim strojevima.

O čem’ ću ja danas? E pa, to ni ja ne znam još. Zajedno ćemo otkrit’ o čemu danas razmišljamo. U svemu čovjek mora davati sto posto sebe. Osim ako je davanje krvi. Onda samo skulirano i kol’ko izvade, pa izvade. No, naravno, čovjek treba davati uvijek sto posto sebe u stvari koje ga izgrađuju, kao što je pašteta ili burek, a ne u stvari koje ga razaraju, kao što su svađa s punicom i pokvareno mlijeko. U svakom slučaju, vrijeme, koje nam je dano, prolazi.

Mi ne znamo kol’ko čega, kako i na koji način imamo, jer ne znamo. Nije nam ni dano, jer nam ne treba dati određeni rok za život. Poanta je iskoristiti svaki trenutak života za nešto vrijedno truda, kao  za izgradnju sebe i vlastita sreća, a ako je prisutna vlastita sreća, onda je sukladno tome prisutna i sreća tvojih nadražih. Dakle, ničem što te čini boljim čovjekom ne pristupati ofrlje, s pola guza, pola snage ili nezainteresirano. Ako te zanimaju jezici, kreni učiti. Ako voliš glazbu, što te priječi u tome da svaki dan nešto ne uzmeš u ruke i počneš, koliko god nesigurno drndati ili pimplati po nekom inštrumentu. Zašto danas ne bi učinio nešto o čemu razmišljaš samo kada se u filmu pojavi monolog glavnog glumca uz glazbu koja ti soli obraze? Učini nešto što inače možda ne bi. Zašto? Ne toliko radi drugih, koliko radi sebe. Tvoj budući “JA” zaslužuje biti bolji od trenutačne putanje. Ako je trenutačna putanja silazna, promijeni je. Ako je uzlazna, drži je se. Znam, znam. Nije tipično da sad tu trpam kvazilimazili mudrolije, ali je 2 ujutro, tek sam se vratio iz vanka, i eto sjetio se ja da bi trebalo nešto napravit. A pošto znam da bi ofrlje neki humor nabacio, odlučio sam indoktrinirati vjerno čitateljstvo kvazilimazili mudrolijama.

Ako imaš priliku napraviti nešto dobro, i propustiš to, gotovo je. Imao si priliku. Naravno da će doći prilika da ćeš opet moći napraviti dobro, sebi ili drugome, ali ovaj put, nisi uspio. To je već jedna dobra stvar manje na svijetu. I sad, zbrojite svaku osobu na svijetu da jednom u danu zanemari učiniti najbolje što može, i što dobijemo? Dobijemo što imamo. Svijet i kulture u kojima su ljudi nezadovoljni, pasivni, gdje te reklame otupljuju, a serije postavljaju standard tvog života. Tamo neka baba koja jede jedan grašak na dan, hoda polugola po plastičnim konstrukcijama i nosi vreću za smeće koju je neki frajer odlučio nazvati modom, tebi usađuje krivnju što si pojela 4 sarme. Ma nek je njoj žao. Ne zna što je propustila. Tebi ekipa iz serije nabija krivnju što nisi poput njih, a stvar je u tome da ono malo vremena što je ostalo, a nema ga puno i svakom sekundom ga je manje, ne koristiš na pravilan način. I sve što radiš nikada ne doguraš do kraja. Zašto? Jer se oni u dvije epizode u sezoni nađu u problemima, ali se sve to riješi svemoćnom rukom redatelja i producenta. Ti si producent i redatelj vlastitog života. Ni tvoja baba, ni mater ni ćaća ni tečak Vanja iz Primoštena. TI! Alo! I kad se nađeš u problemima, nenaviknut na normalan način rješavanja, ustrajnošću, strpljivošću i razumom, padneš u depresiju jer se rijetko kada sam od sebe život rasplete na takav način da je vuk sit, a ovce na broju. Dobra stvar je što se u zadnje vrijeme vuk prebacio na bezgluteinsku, bezproteinsku dijetu i samo jede tofu sa malo namazane vjere da je ukusno. Ovce više na broju nisu jer su se izgubile međusobno, jer je svaka imala svoju ideju i pamet i umjesto da se drže skupa, ošla jedna tamo, druga tamo i naiđe nevolja, ove same i popapale ih nevolje. Iskreno, nemam pojma zašto sam ovo spominjao, al nebitno sad. Neka se malo digitalnog papira popuni.

Ako stvari radimo ofrlje, bez volje, želje i bez razumnosti i odlučnosti, i ako se prema sebi odnosimo tako uvijek će nam u ustima ostati gorak okus onoga: e, da sam se barem dao još malo. Da sam se barem dao više u vezu, u posao, u roditeljstvo, u prijateljstvo, mogao bih onda reći da sam pobijedio sebe, svoje komfore i zasluženo dobio nagradu koja slijedi iz toga. A ovako, vama ljudima i nama Ličanima, ostaje okus nedovršenosti, onog osjećaja koji prati svaki pothvat u kojem nije bilo skoka vjere i bacanja u potpunosti u to. Na kraju ostaje da je bolje da uopće nismo počinjali, jer je bio gubitak vremena.

Sve što želim reći jest: u stvari koje nas izgrađuju dajmo se u potpunosti, nepodijeljenoga srca, razuma koji opravdava želje i pozdrave na najbolji mogući način i koji cenzurira kad se pretjera. Inače stvari mogu ostati nedovr


Tekst: writersdigest.com

 

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u