Univerzalne trivijalnosti – Al ja fakat nemrem više

Prvo po redu: sretan Uskrs!!! Prošla korizma! Pobijedili smo napasti čokolade, pive, bureka i ostaloga kroz 40-tamnih dana bez njih!! I tako dočekasmo Uskrs. Najveći blagdan nas ‘Rvata. I što će prosječni ‘Rvat’na nego nazvati jedinu osobu koja ga neće otrovati i kod koga uvijek može računati na besplatan ručak (tj. financijski besplatan, no emocionalno gledajući to je švicarski franak) kood: BAKE!!!! Il’tiga babe, none, bak’ce, nonice itd itd.

I lijepo skockani pojavimo se na pragu naše drage bake. I zdravo za gotovo pobacamo cipelice hodalice po njenom preeeurednom hodniku i u njen život unesemo blagdanskog obiteljskog kaosa bez kojeg nemre, al kad ga ima, jamra li ga jamra. I sjednemo za stol, i od tihoga, ali upornog djeda ponovno čujemo priče (po 100000000 put iste, al’ koje jednostavno nikada ne dosade) o tome kako je lovio lavove, vozio po svijetu, tukao Nijemce, tukao Hrvate (ovisno o dedi) i ostale lovačke priče koje iako znamo da nisu istinite, ali ne znači da nekaj  ne vrijede.

I onda naša draga baka u polu pasivno-agresivnoj maniri pukne pun lonac ovoga, pa pun onoga, pa ono, toliko da nahrani bivšu Jugu 4 puta i još ostane za ostatak nesvrstanih. I onda ti shvatiš da si učinio grdnu, užasnu, katastrofalnu, Romeo i Julija romansa, da idemo s Habzburgovcima u jednu državu, preeelošu pogrešku: jeo/la si u zadnja 2 tjedna. Za ovakvu količinu hrane moraš imati visinske pripreme, širenje želudca i ubrizgavanje zelenog čaja direktno u žilu da ovo preživiš. Nema tu o’š ne’š: što se stavi pred tebe, jedeš. I kreneš: od juve, govedine, hrena, teletine, piletine, pur’ce, mljinaca, krumpira, francuske (koja s Francuskom ima veze jednako koliko i s Kinom) i puniš tanjur od fine keramike prvi, pa drugi, pa treći pa tresući svoje ruke četvrti put, osjećajući kako ljetna figura nestaje negdje u mladom luku i umaku od gljiva.

I napokon te tijelo počinje izdavati. Prvo počne s teškim disanjem, pa vrpoljenje u sjedalu, pa se počneš znojiti, pa osjećaš kako košulja postaje uska. A prekasno je kada se znoj pojavi na tvome junačkom licu. I onda učiniš nešto zbog čega bi i Napoleon, Cezar, Aleksandar Srednji i Gotovina rekli: auuuu hrabar potez, da vidimo što će biti.

Ti: Baka. Ja nemrem više.

Muk. Najduži muk koji si u životu vidio/la. I pogled pun razočaranja koji ti govori da više nema povratka.

Ti: Al’ stvarno, onak fakat više nemrem.

I vidiš suzu koja se pojavila u oku bake. I počinje monolog dug kao i povijest: “ Pa ti si toliko mršav (iako nisi), pa mlad si trebaš jesti, pa što sam ja ovo sve spremala, pa što ćemo sad s time, sve ćemo baciti, bez veze sam se trudila, mučila.“

I dok to slušaš, postavljaš PETI!! tanjur dok razmišljaš o tome kome ćeš prepustiti mučnu službu brisanja povijesti pretraživanja dok toneš u vječni san od infarkta kojeg ćeš dobit s 20 i kusur godina. I ovo treba iskoristit’!! Naše bake mogu Gestapo nagovoriti da popuste. Putina mogu nagovoriti na besplatno da naftu, ma sve mogu. Mogu nagovoriti Busha da čita, ekonomiju da raste, Grčku da se smiri, medvjede da opet odu ćorit, Turke da prikazuju hrvatske sapunice, Nijemce da se opuste, Talijana da prestane varati ženu, Japanca da chilla, Indijca da prestane da radi decu! Čovječe, to je jedna od najjačih snaga u svemiru.

Dvije se natječu za prvo mjesto: gravitacija crne rupe i bakin: „Ajde jedi milo moje.“ Nemreš se toga oslobodit, nema šanse. A ako vidi da ne jedeš poduzima jednu od dvije mjere: ili počne emocionalno uvjetovat (pa ja se trudila, a ti mršav, itd. itd.) il’ izvuče Šmajser ili Kalaš pokojnog dede za koga ne smiješ pitati koje mu je boje odora bila, Bože prosti i roka iznad tvoje glave dok ti bacaš puricu da ju pogodi prijateljska vatra. A kad već ne možemo izbjeći to, ajmo iskoristiti.

Pametni ljudeki neka izmisle aparaturu koja može žeti emocionalnu snagu uvjeravanja bakica naših i pretvoriti to u energiju. I nećemo više trebati sokove izumrlih životinjica, kada imamo bake. Lijepo samo stavimo taj crpač energije na glavice njihove za vrijeme blagdana pa da vidiš puno i previše energije. Koristiš to za sve! Aaaaa Sve!!! Iskoristimo disfunkcionalnost naše obitelji na dobro našeg trošenja!!! Kada to iskoristimo, možemo napustiti sva naftna postrojenja, ne trebamo više pregovarati s emirom Al Vam Ga Naplaćujem A Vi Budale Kupujete Ibrahim,  on neće imati više zlatno platinum suhi dragulj Lamburghinitutač nego Ladu. A nakon baka, možemo iskoristiti indiferentnost djedova, onu koja dolazi nakon desetljeća u braku. E tu već možemo razmišljati o izvozu na Mars, Jupiter i van Sunčanog sustava. Pa da vidiš ekonomije!

---

 

Tekst: Marko Ivković
Foto: centerforinquiry.net