Univerzalne trivijalnosti – Ah Zete moj

E moj Zete.. koji je đava’ uša’ u tebe? Nekada ponos grada Zagreba (alealeealealeeee) a sada samo trag, misao istorije. Nekada su jedini konji bili oni koji su vukli tramvaj, a danas, danas je druga situacija. Neovisno o tome, ZET bješe i ostaje neiscrpiv izvor inspiracije. Bog je sigurno zamislio tebe kao učinkovitog, dobrog, preciznog, lijepog, uslužnog, ali kao i sa svim dobrim stvarima đava’ tu ima svoje prstiće kojima iskrivljuje sve dobro.

Tako je i burek iskrivio: NEMA BUREKA SA SIROM!!! Ne postoji, to je laž! Kao kada žena kaže da je sve u redu, tak’a laž! Burek je s mesom, ovo sve ostalo je lažna reklama i iskrivljavanje! Tako je đava’ uša’ u ZET, iskvario sve što je moglo biti dobro.

Počnimo od jutra: Svatko tko putuje ujutro od 7 do 9 unaprijed već zna da će upoznat nečiji pazuh ili da će postat jedno s drugom osobom zbog nedostatka mjesta. Prvo što te dočeka na ulasku su tinejdžeri ili babe što se ne žele maknut sa ulaza pa onda izgledaju k’o kartomati, ljudi prolaze između njih, često udarajući i psujući, a oni se još usuđuju ljutit, a oni krivi za cijelu situaciju napetosti i tjeskobe ako ne uspiješ uć’ u tramvaj ili bus. Pa onda druga razina spoznaje: očito neki ljudi imaju nedostatak higijene.

Ajmo to ovak reć’: da uđeš u Rusiju na zapadu, ekipa na Kamčatki bi čepila nos, i sve moguće rupe na licu jer suze oči, gube se dlake u nosu koliko je intenzivno ponekad. I svi žive za onih 15 sekundi kada se otvore vrata tramvaja samo da udahnu, pa drže dah do sljedeće postaje koliko je to hardcore.

A onda postupak izlaženja iz trama. Jao, avaj, kuku! Trebaš krenut’ odmah nakon što si ušao u tram prema izlazu, pa ćeš taman izać’ kada trebaš. A jok! Neće te pustiti baba da prođeš bez onog standardnog monologa:“ Kad sam ja bila mlada, mi smo bili pristojni, mi smo bili ovak’i, onak’i, sve je bilo super, današnja mladež grozna, izopačena, fuj! „Istina, slažem se da je prije lakše bilo odgajati djecu, pogotovo u 14. stoljeću kada je ta baba odrastala! Ima i kod nje nešto istinito, no to drugom prilikom, ako sreće bude. Dakle, nakon što dobiješ propisanu dnevnu dozu lakata u glavu, rebro i ostale mekane dijelove tijela, izlaziš i onako sretan prihvatiš da si preživio samo kako bi se kasnije opet borio protiv sustava.

Pa se to isto događa od 14 do 16. (unutarnje vrištanje) Ali ništa ne može nadvisiti dvije stvari: prometne krkrkrkrkljancove i kontrolorole leta. Sičjuješn ovakva: kasniš na posao/fax/beertiju/rođendan/socijalno događanje itditd, i tramvaj stoji, (DA BAR!!) tramvaj malo po malo, mic po mic, točnije cim po cim, napreduje prema stanici. Al na takav način da ti jetra i živci u 10 minuta ostare benificirano 5 godina. Dakle, cimne, ne malo, neg’ pošteno, pa stane, i opet ne laganini, nego kao da se natječe u „Najneugodnijem zaustavljanju na svijetu“.

Da se i natječu, vjerujem da bi odnijeli ne samo prvu nagradu, nego i nagradu publike, žirija, estetsko natjecanje gdje je kriterij da lica putnika budu što iznekaženija i jadnije, gdje jopet ZET postavlja letvicu viiiiiiiisoko. I napokon, nakon 10 minuta tog micavocimavog kretanja (ako se to kretanjem može nazvat) stane, pa krene unazad! Pa jel to moguće uopće?

Pa ti budi normalan/a na poslu. I napokon dolazimo do gospode kontrolora leta. Carinici! Izdajnici napaćenoga naroda! Agenti mučkog iz leđa. Uživaš u glazbi, novinama ili gledanju tuđih mobitela po tramu, kadli, potavšavši te po ramenu kaže one mučke riječi kojih se boje svi koji za kartu nećeju da dadnu: pokaz ili kartu molim.

A ti ovako:

Pa ti život pred očima, zavjetuješ se Bogu, narodu, i svima da ćeš bit bolji prema mami, curi, dečku, hrčku, da ćeš prestat jest junkfood ako se uspiješ riješiti saveznog maršala Mučkog. I nekada uspiješ izbjeć’ kartu, al nekada ne, nebitno.

No gledaj malo kako se ekipa ponaša kad nema kartu. Sociolozima može to biti tema za diplomski ili čak doktorski: ekipa se ponaša k’o kolonija merkata kada osjeti da je grabežljivac blizu. Gledaju konstantno lijevo, desno i koriste sve znanje koje su upili gledajući Mentalista, Laži me i Sherlocka kako bi deduktivno, induktivno zdravo razumski skužili tko je Juda.

Svaka osoba koja radi nešto po torbi odjednom postaje neprijatelj broj 1. Svaki mobitel postaje potencijalno oruđe straha. Svaka osoba koja krene prema nekome je terorist u službi „ostvarivanja pravde“. Pa se tu vidi tko je čovjek, a tko ne. Kada se napokon otkrije identitet Mučkoga, postoje dvije verzije događanja: imaš one koji ostaju na mjestu, i imaš one (taj sam) koji bježe ka’ Crnogorac od rada.

I svaki put, ali svaki iz puka izađe junak koji spasi cijelu situaciju: Bacač na Granate ili Metkoupijač. Ta osoba dođe do kontrolora i kvazi traži kartu/pokaz po torbi, znajući da je ima u novčaniku. Pa glumi, glumi, dajući nama 20-ak presudnih sekundi da šmugnemo. Ali, on se time ne hvali. On ne izlazi u javnost s time. On nije junak kojeg Zagreb zaslužuje, već junak kojeg Zagreb treba. Mi te trebamo Metkoupijaču (tataratataaaaaaa). A kada se na svjetlom onečišćenom nebu Zagreba pojavi njegov znak, dođi nam u pomoć. Kada nas napadnu sluge Zeta, pomozi nam. Kada je gužva u tramvaju, raščisti je Metkoupijaču! On je Bruce Banner Zagreba, on je Bruce Wayne Sloboštine, on je Tony Stark Dubrave. Heroj u borbi protiv sustava! Ako imaš kartu, ili pokaz i voliš okolišati: i ti možeš biti Metkoupijač/Bacač na Granate. Mi smo zahvalni!

---

 

Tekst: Marko Ivković
Foto: JIP od en.wikipedia.org [GFDL ili CC-BY-SA-3.0], putem Zajedničkog poslužitelja