Univerzalne trivijalnost: A oklen s’ ti?

Hrvatska: mala zemlja velikog srca, većeg duga i najvećega već nečega što god je najveće u Hrvatskoj. Fenomenalna je raznolikost humanoidne faune od sjevera do juga: od Međimuraca, do Zagoraca, Prigoraca, Slavonaca, Podravaca, Ličana, Gorana, Primorana, Dalmatinaca, Bosanaca, Hercegovaca i naravno: najveće etno-kulturne grupacije Talijana u Hrvatskoj, Istrijana. Dakle, u tih kusur kvadratnih metara hrvatskog teritorija imamo veću raznolikost nego što se uopće usudimo misliti.

Zato je predivno naći se u raznolikom okruženju svih partikularnih Hrvata što Hrvatska može ponuditi. Tako sam imao prilike družiti se sa ljudima sa svih strana poznatog hrvatskog svijeta i naravno da je prvo pitanje bilo tipično hrvatsko: oklen s’ ti?; Čiji si?; Otkuda?; i ostale verzije čistog antropološkog pitanja.

Naravno da čim dobijemo odgovor na pitanje, pred oči nam dolazi Matrix stereotipa i samo se slijevaju sa vrha naših umova do peta. Zato kada čuju da si Hercegovac provjeravaju imaš li krunicu, sliku Međugorja, bijele čarape, Marlboro i Mercedes. Kada čuju da si Bosanac, provjeravaju imal’ l’ ti bureka među zubima, Golfa u garaži, tetku u Njemačkoj i gledaš li krivo prema Hercegovcima. Ako kažeš da si Ličanin, odmah misle da možeš pričat’ sa životinjama i da te strah ako vidiš više od 10 ljudi u jednoj jedinoj prostoriji, jer eto, toliko očito ni Gospić nema, i pitaju te koristiš li Čupka prije ljeta. Možemo tako dalje i dalje i dalje nadalje.

Nije problem u stereotipima, niti u nekakvim vlastitim mišljenjima prema nekoj geografskoj skupini Hrvata, pogotovo kada se pojedine jedino međusobno razlikuju: Zagorci i Prigorci na primjer. Oni međusobno znaju razliku, što mi ostali, babe mi jadne znamo? Problem je u tome što se Hrvati vole dijeliti. Sami smo sebi najveći neprijatelji. Dijelimo se geografski, mentalno, jezično, visinski, nizinski nadebelo i naširoko. Susjed susjeda mrzi, brat sestru, majka oca, otac snajku, snajka psa, pas mačku, mačka apsolutno sve mrzi. I dok je mira u Hrvatskoj međusobno se kačimo kao da će nam to popraviti BDP, kvalitetu života ili količinu kave u šolji, ali kada dođe rat svaki prestaje bit to što inače jest, i odjednom postane: Hrvat! ili ‘Rvat! I ne samo za rata: svaka nacionalna tekma traka je na kojoj svi skidamo područne odrednice i napokon postajemo Hrvati.

Zato volim druškanja gdje se međusobno ljudi upoznaju da počnu gledati van te matrice stereotipa i da naposljetku svi shvatimo da smo isti: svatko ima mane, vrline, simpatije, omražene stvari i stvari koje volimo. Zašto bi se morali konstantno odvajati samo radi odvajanja? Pa ako i neki stereotipi ispadnu istiniti, neka, samo je bitno da se ne koriste u službi napada na tu osobu.

Zanimljivo je vidjeti kako smo svi u dijaspori “naši”. Jugoslavenska ideja jednakosti je tek zaživjela u Njemačkoj, Švicarskoj i Austriji, tj gdje god se mi nađemo, nađemo naše.

A oklen s’ ti?

Živjeli Hrvati! Živjela dijaspora!

---

Foto: ubvvpdr.hr