Lakše učit’ u tramvaju nego u knjižnici

Uffff… napokon digao ja svoj gluteus maximaximaximus sa neanatomske stol’ce, pobjegao iz Bermudskog trokuta produktivnosti, YouTube-a, Face-a i 9gag-a i odlučio krenuti u avanturu zvanu učenje u zadnji časak. Ušao ja u tu famoznu zgradurinu koja je puna prešanih mrtvih ostataka drveća aka knjiga. Zasjednem za stol, iskrcam na stol sve boje markera koje sam imao, 3 L Jupol boje (zelene), 3 L kave i svu svoju koncentraciju i želju, osjećajući apstinencijsku krizu što nisam već 5 minuta gledao neki glupavi walkthrough igre, jer čuj nema se, nemre se. Moja kanta crkava čim otvorim 4 taba u Chromeu. Za ovo gore napisat mi je trebalo 20 minuta, a LikaClub stranicu sam otvorio prošli tjedan. Taman se otvorila. Ali diSgresiram.

Sjedadoh ja tamo.. sjeđah? posjeđah? Sjedih? ma… moje dupe je dodirivalo kožnu površinu stolca i taman sam potrošio litru i pol Jupola podcrtavajući “važne” i “veoma važne” pojmove kadli čujem nešto slično ovome:

Osoba br. 1: ANAAAAAAAAA! ANAAAAAAAAAA! PROŠLA SAM! PROŠLA SAM! AAAAAAAA

Osoba br. 2: AJMEEEE, TOOOOO, ONAK UAUUUUUU! DI SI VIDJELA REZU? DI? JEL NA STRANICI IL NI JE ONAK NE’KO JAVIO?

oke… skužili ste.. na kraju je išla gledat rezu na stranici. I ok.. prođem ja to. Ja to mogu, ja to mogu. Ni 10 minuta nije prošlo kadli

Osobra br. 3: KOLEGICE, GDJE STOJI RUSKA KNJIŽEVNOST? TAMO IZMEĐU NJEMAČKE I ENGLESKE? NE! TAMO JE FRANCUSKA! GDJE? HA? AHAA! DOBRO, DOBRO, HVALA, HVALA!

oke… sad već lagano kipimpimpim. Nas 10 studenata, mučenika svoje vrste, zabili nos u knjigu tol’ko da mi je broj 47. stranice još istiskan na faci. Ali čekajte, to nije sve. Osoba broj 3 je napokon našla rusku književnost i vratila se kolegici.

Osoba br. 3: JOJ, KAK BUŠ PROVELA PRAZNIKE? BUŠ IŠLA NA MOREKO? ILI PLANINICE?

Osoba br. 4: NE, IDEM TI SVOJIMA U SLAVONIJU. MALO IH POSJETIT. HAHAHAHAHAHAH

Osoba br. 3: HAHAHAHHA JOJ KAK DIVNO, PREDIVNO…

i dalje, i dalje, i dalje.. neće stat. Nije ovo prvi put da se ljudi ponašaju kao svinje za kolinje, ali svinje barem ne idu u knjižnicu. Barem mislim.. Idu li? Nemam pojma. U svakom slučaju. Mi se studoši gledamo, pa njih, pa nas, pa njih, pa nas. Na kraju jedan frajer ustaje i govori: “jel može malo tiše, ljudi pokušavaju učit.” A one će: “da, da dobro.” Ta je njihova tolerancija na slušanje vlastitih otkucaja srca trajala točno 25 sekundi nakon čega je došla treća kolegica i opet su se zalaufale.

Nimalo ljut, ma niiiiimaaaalooooo, dižem se ja, dižu se ostali, izlazim iz knjižnice, sjedam u tramvaj i otvaram knjigu. Skužio ja da meni to ide, čuješ malo aute, ali dobro. Klopotanje tramvaja postalo hipnotično, i ja skužio: “Pa ja učim!” I naučio ja. I prošao ispit. Ovo je malo starija priča, ali nije bitno. Što je bit priče? Budem sa točkama, onak totalno negramatički, ali radi dojma. Zamislite malu psihološku pauzu za vrijeme jedne točke.

Kako.Su.Ljudi.Uspjeli.Učiniti.Knjižice.Gorima.Od.TRAMVAJA? Tramvaj?
Znate, ono veliko, plavo, zmijoliko što vam ujutro oduzima dah (oduzimaš mi dah..lalalala), osjećaj privatnog prostora i općenito vjeru u budućnost ljudi. Knjižnice, vrelo, izvor znanja, postale su moje 5 mjesto učenja. 1. livadica, 2. moja sobica 3. tramvaj 4. ralje morskog psa sa karijesom i skorbutom, i shizofrenijom 5. knjižnica

Zar ne znate za kulturu, etiketu, bilo što obrazovano da se ne derete u knjižnici? Nisu svi takvi, daleko od toga, ima divnih knjižničara s kojim doslovno moraš preko olovke i papira komunicirat, a ima i ovih, ne znam uopće kako ih nazvat. Kad ste u knjižnici, niste na placu, niste doma, niste na konceru Bobana Rajovića, nego ste u knjižnici. Zato čkomi više i pusti nas da učimo. Kako se usudite nas ometat koji smo profulali i protratili svaki dan do zadnjega da učimo? Kako se usudite nas prokrastinatore uzrujavat svojom socijalnošću? (sarcasm much?)
De čkomi više! Mi smo prokrastinatori! Što želimo? Obavit stvari! Kada ćemo to obavit? Sutra! 

Živjele knjižnice! Živjeli tramvaji! Živjel… narilače! Tak’ bi ih nazvao! Narikače!

 

---

Foto: fundraising