Tri vrste ljudske gluposti

Svakog dana, prosječna osoba može vidjeti i više nego dovoljno čudnog ponašanja. Čak i ako ne posjeti internet. Nije teško na ulici uočiti bizarno odjevenu osobu, čuti čudan razgovor, vidjeti nepoznate geste ili uočiti brojne druge stvari koje se ne mogu opisati kao prihvatljivo ponašanje.

Jedna od stvari koje će nas najviše iznenaditi, uvijek iznova, jest ljudska glupost. Kad se pitate kako je netko mogao učiniti ili reći ‘tako nešto’ i ostati živ.

Riječ glup svi koristimo (vrlo često) kako bi opisali osobe i ponašanja, ali rijetko zastanemo i razmislimo što ona točno znači. Znamo da ako nekoga prozovemo glupim, to ne znači automatski da osoba nije pametna, jer mnoštvo ljudi s visokim kvocijentom inteligencije zna činiti stvari koje ćemo prozvati ‘glupima’.

To dakle ne opisuje što je ‘glupo’ ili od kolikog je značaja način na koji koristimo taj opis. Ako propustimo silazak na pravoj autobusnoj stanici jer smo se začitali, nismo glupi, ma koliko to tvrdili.

Profesor s Instituta psihologije s fakulteta Eotvos Lorand u Budimpešti, Aczel Balazs, želio je saznati više o gluposti. Zato je proveo zanimljivo istraživanje bizarnog proučavanja neinteligentnog ponašanja, zbog toga što je ono neuobičajeno neistraženo.

Balazs je, s Benceom Palfijem i Zoltanom Kekecsom, dvojicom psihologa s fakulteta, prikupio uzorak od 180 priča (s portala, blogova, foruma i drugih javno dostupnih izvora literature) u kojima je ponašanje pojedinaca opisano kao glupo. Priče je zatim poslušalo više od 150 ljudi, koji su nakon toga morali ispuniti upitnik.

Nakon svake priče, sudionici su morali odgovoriti na pitanja poput: “Biste li ovo ponašanje opisali kao glupo i ako da, gdje bi ga smjestili, na ljestvici od 1 do 10?”. Ispitanici su uz to morali objasniti zašto su smatrali da je nešto glupo, odabirući jednu od mnoštva kategorija.

Vrste gluposti

Ono što su uspjeli otkriti jest da su ljudi uglavnom suglasni oko toga što bi se trebalo zvati glupim, a što ne, i to u 90 posto slučajeva. Također su naučili da postoje tri situacije u kojima obično koristimo opis ‘glupost’.

Dakle, ova tri scenarija, koje karakterizira specifično ponašanje, tjeraju ljude na smijeh ili da se prime za glavu i zamisle nad budućnosti čovječanstva:

1. Nisam predvidio da bi se to moglo dogoditi

Balazs i njegova ekipa ovo nazivaju ‘samopouzdanim neznanjem’. To je kad osoba smatra da nešto može učiniti iako je daleko od toga, te se to smatra visokom razinom gluposti.

Zamislite pijanog vozača koji vjeruje da može savršeno voziti, ili lopova koji planira ukrasti mobitel, a ne razmišlja o tome da isključi GPS funkciju.

2. Nisam si mogao pomoći

U ovoj situaciji ljudi učine nešto glupo zato što su, na nekoj razini, izgubili mogućnost da učine nešto drugačije. Balazs to proziva ‘nedostatkom kontrole’ i tvrdi da ga karakterizira ‘opsesivno, kompulzivno ili ovisničko ponašanje’.

Primjer je osoba koja otkaže dogovor s dobrim prijateljem kako bi ostala kod kuće i igrala video igre.

3. Svemirski kadet

Treća vrsta ponašanja koju ljudi opisuju je ono što je Balzs prozvao ‘nedostatkom pameti’, tj. nedostatkom praktičnosti. To je scenarij u kojem se netko očigledno ponaša iracionalno, i to zato što ili nije obratio pozornost ili nije bio svjestan nečega.

Zamislite osobu koja je pretrpala auto i na kraju završi s probušenom na autocesti i znat ćete o čemu pričamo.

Naša vizija gluposti utječe na naše ponašanje

Istraživanje nas može naučiti važnu lekciju. Naime ono što odlučimo prozvati glupim je ustvari ono što će značajno utjecati na naše ponašanje.

Ove kategorije gluposti mogu predvidjeti koja stanja iz okoliša ili naše unutrašnjosti mogu povećati šansu da se netko ponaša na način koji bi drugi mogli prozvati glupim. To bi moglo biti posebno značajno za osobe koje se smatraju izrazito pametnima.

Primjerice, istraživanje nobelovca i profesora psihologije s Princetona, Daniela Kahnemana, otkrilo je, koristeći aritmetička pitanja, da zbog inteligencije možemo teže odgovarati na jednostavna pitanja.

Kahneman nije otkrio zbog čega se to događa, ali je njegova hipoteza da inteligentniji ljudi teže ocjenjuju same sebe, zbog čega su ranjiviji pred drugima.

Kad, primjerice, inteligentnoj osobi date da riješi matematički zadatak, ona može smatrati da nema načina da pogriješi kao njezini vršnjaci, zbog čega na kraju postoji veća šansa da počini grešku.

A ta hipoteza – razmišljanje da ste iznad činjenja pogrešaka, kad niste – sjajno se uklapa u najzastupljeniji oblik gluposti kojeg je Balazs identificirao: kategoriju ‘samopouzdanog neznanja’.

Dakle, iako svi žele izbjeći da ih drugi smatraju glupima, pritom zaboravljaju jedan od ključnih čimbenika koji bi im mogao pomoći da se ne prikažu takvima: skromnost, koja je ipak, kako se dokazalo, vrlina.

---

Tekst: express.hr