Travu kosim, rakijicu nosim

Ne znam kako vama, ali meni je ovaj prijelazni period između proljeća i ljeta sav nekako u znaku košnje trave. Taman kad su se muškarci (ali sve više i žene) tijekom zime odvikli košnje trave, a u ovaj prijelazni period kad su preko dana ljetne temperature, a noću više naginju jeseni, ljudi se ponovno privikavaju na košnju kao svakodnevnu rekreaciju. Kud god ovih dana pošli sve što možemo vidjeti su ljudi kako kose travu raznim kosilicama i aparatima. Zrakom struji zvuk kosilica i trimera te se uz miris goriva može još ponegdje osjetiti i miris pokošene trave. Gurajući te kosilice ljudi su obično namrgođeni i ljuti.

Kako je prije izgledala košnja trave?

Trava se kosila oduvijek, no razlog i način košnje vidno se promijenio danas u odnosu na nekoć. Prije nisu postojale kosilice, trimeri i razni drugi alati koji služe za košnju trave, već je postojala samo obična drvena ručna kosa. Muškarci su dosta često kositi travu išli u grupama od njih nekoliko. Sve što su od alata imali su kosa, kuzalica, kljepac, babica i brus. Kuzalica je drvena posuda okruglastog oblika ali joj je dno išlo u špic i u njoj je stajao brus. Brus je služio za oštrenje kose. Babica je željezni klin koji bi se zabio u zemlju te bi se polegla kosa preko njega koja bi se kljepcem (slično današnjem čekiću) „kljepala“. Kada bi kose bile nakljepane i naoštrene krenula bi košnja. Momci bi se poredali tako da bi jedan stao prvi a drugi bi se slagali iza njega ali ne u ravnini već malo u koso kako bi mogli vidjeti ovog prvog. Prvi bi kositi krenuo prvi s desna na lijevo, a drugi bi ga gledajući lovili kako bi u konačnici svi kosili u isto vrijeme s iste strane odnosno kosili bi sinkronizirano. Slušajući takve sinkronizirane kosce mogao se čuti samo jedan zamah i trenutak kada pokose travu. Tijekom košnje muškarci bi se ponekad šalili govoreći jedan drugom stvari poput „pazi pete“, „ne kasni“, „jače malo zamani“ i sl. Ponekad bi čak znali i zapjevati pjesme koje govore upravo o košnji trave „Kosim travu otkos pada, na otkosu lipa cura mlada“ ili „Oj livado oj zelena što si rano pokošena, pokošena usred ljeta kad najljepše cvijeće cvjeta“.

Muškarci su sobom uvijek imali i malo rakije kako bi napravili stanku od košnje i kako bi utažili žeđ. Ako bi se išlo na kratku košnju znali su ponijeti sobom i komad kruha i slanine kako bi marendali. No, ako su išli u košnju koja bi trajala čitav dan, tada su im žene donosile marendu. Donijele bi hrane, vode možda i još rakije te bi svi skupa marendali u polju i malo se odmorili. Tako bi jedni drugima, vidjevši da im se približavaju i zapjevali, pa bi tijekom te marende i zaboravili kako su naporno radili do sada, ali da ih i poslije čeka posao. U to vrijeme mogle su se vidjeti hrpe friško pokošene trave koje su se poslije pretvarale u sijeno koje je zahtijevalo novi posao (no o tome u nekoj drugoj kolumni). Iako im je teže i zahtjevnije bilo kositi, na njihovim licima nije bilo namrgođenosti i ljutnje, znali su da to moraju obaviti (jer su pokošenom travom hranili životinje) i to su odrađivali uz pjesmu i druženje. Selom je odjekivala pjesma i zvuk košnje ili klepanja, a mogao se osjetiti i miris trave ili sijena. Nije bilo buke od motora kosilica i trimera, nije bilo mirisa goriva i nije bilo namrgođenih faca.

Iako je po mom mišljenju ovaj proljetno-ljetni period najljepši period u godini, mi ga ljudi nekako ipak uspijemo uništiti barem nekim dijelom. Sad se bunimo jer moramo kositi, zimi se bunimo na čišćenje snijega. Zašto se uvijek bunimo, zašto jednostavno to ne prihvatimo, jer znamo da gunđanjem nećemo ništa promijeniti i zašto sretni ne pokosimo travu jer znamo kako nama za to danas treba samo sat ili dva dok je našim precima trebao čitav dan i to uz pomoć prijatelja.

Dopustimo proljeću da bude proljeće, a mi uživajmo u njegovim blagodatima.

 

---

Foto: Kosci za kosce - Radio Samobor (Facebook)