ScenaTurizam

TJEDAN VELEBITA: Mirila – vječna počivališta duša na Velebitu

U “Tjednu destinacije” donosimo zanimljive i malo poznate činjenice o bogatoj prirodnoj, kulturnoj i povijesnoj baštini ličkih i hrvatskih turističkih destinacija. Deseti “Tjedan destinacije” posvećen je najveličanstvenijoj hrvatskoj planini, Velebitu.


Nakon što smo vam ispričali legendu o Majci Božjoj od Krasna i otkrili kako su nastala imena naselja, prijevoja i vrhova na Velebitu, “Tjedan Velebita” završavamo pričom o mirilima, kamenim spomenicima koji čuvaju uspomenu na pokojnike preminule na  obroncima Velebita.

Mirila su građena od 17. do 20. stoljeća, a vezana su uz običaje velebitskih stočara koji su zbog ispaše jedan dio godine morali živjeti u pastirskim stanovima na velikim visinama. Kada bi neki član zajednice preminuo, stanovnici Velebita su pokojnika stavljali na drvena nosila, omotali u plahtu i zavezali špagom, te prenosili do seoske crkve i groblja u podnožju Velebita. Za vrijeme dugog i teškog puta po nepristupačnom terenu nosači su smjeli samo jedanput zastati i odmoriti se. Na mjestima na kojima su nakratko polagali pokojnike na tlo, nastajala su mirila.

Koliko je tijelo, tolika je duša

Nakon polaganja pokojnika na tlo, pomoću dva kamena nosači bi izmjerili tijelo pokojnika. Jedan okomiti kamen bi postavili uz glavu,  a drugi uz noge pokojnika. Bila je to pokojnikova duljina, mjera, mira, mirilo, pa od toga i dolazi naziv za mirila. Prostor između dva okomita kamena kasnije bi se popločio horizontalnim kamenjem, a na kamen iznad glave pokojnika klesar bi ispisao inicijale pokojnika, križ, datum smrti ili različite ukrase. Mirila ne označavaju samo duljinu tijela, nego i veličinu duše jer su stanovnici Velebita vjerovali da je pokojnikova duša duga onoliko koliko je bilo dugo tijelo.

Posljednja počivališta velebitskih duša

Riječ mirila povezuje se i s riječima mir, umiriti, počivati jer su stanovnici Velebita vjerovali da mirila označavaju mjesta na kojima se smiruju i ostaju počivati duše pokojnika. Prema pučkim vjerovanjima, duše bi besciljno lutale i uznemiravala žive, da se nisu vezale za kamen mirila. Isto tako, kad se duša vraća na Dušni dan, vraća se na svoje mirilo koje prepoznaje po ukrasima koje je klesar uklesao na kamen mirila.

 “Žive duše, mrtva tila, laka vam zemlja bila”

Stanovnici Velebita nisu posjećivali groblja jer su vjerovali da su u grobovima zakopana samo prolazna tijela pokojnika koja propadaju. Vjerovali su da su ljudske duše vječne i da se nalaze na mirilima, zbog čega su na Dušni dan posjećivali mirila i ostavljali cvijeće i voće na njima. Prema mirilima su se odnosili s velikim poštovanjem. Djeca se nisu smjela igrati na mirilima, nije bilo dopušteno hodati po kamenju mirila ili na tom prostoru napasati stoku. Kad bi prolazili pored mirila, stanovnici Velebita su izgovarali kratku molitvu za sve velebitske duše:

“Žive duše, mrtva tila, laka vam zemlja bila”.

 

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: wikimedia commons

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close