U serijalu “Tjedan destinacija” i ovog ljeta donosimo zanimljive i malo poznate činjenice o bogatoj prirodnoj, kulturnoj i povijesnoj baštini turističkih destinacija Ličko-senjske županije i šire. Prvi tjedan trećeg izdanja serijala posvećen je Općini Plitvička Jezera.
Poznata po neopisivoj ljepoti 16 jezera modrozelene boje, Plitvička jezera omiljeno su odredište turista iz svih krajeva svijeta. No osim najstarijeg hrvatskog nacionalnog parka, avanturistima i ljubiteljima prirode koji se zateknu na području Plitvica predlažemo da posjete još jedno veoma posebno mjesto.
Riječ je o Mrsinj-gradu, srednjovjekovnoj utvrdi čiji se ostatci i dan – danas mogu vidjeti na istoimenom brdu iznad Korenice. Ovaj stari čuvar plitvičkog kraja dugo vremena je bio gotovo zaboravljen, sve do početka 21. stoljeća kad je Planinarsko društvo “Mrsinj” iz Korenice uredilo i označilo planinarsku stazu do utvrde. Kako je Mrsinj-grad dobio ime, koja je slavna plemićka obitelj njime vladala i što nam pričaju narodne legende o ovom mjestu, saznajte u prvom nastavku Tjedna Plitvica!
Do Mrsinj-grada ćete stići nakon sat i pol laganog uspona, planinarskom stazom koja započinje u Korenici. Lagano se uzdižući put će vas voditi preko slikovitih koreničkih zaselaka, livada i bukovih šuma, sve do grebena gdje nastavljate u pravcu zapada. Nakon nešto strmijeg završnog uspona stići ćete do prostranog platoa na kojemu se nalaze ostatci utvrde.
Najviša srednjovjekovna utvrda u Hrvatskoj
Smješten ispod sjevernog vrha Mrsinj-gore, na 1112 metara nadmorske visine, Mrsinj-grad je bio najviša srednjovjekovna utvrda u Hrvatskoj. Izgrađen je na odličnom strateškom položaju, na strmom i osamljenom kamenom platou koji je i bez bedema već sam po sebi prirodna utvrda, a s kojeg se pruža veličanstveni pogled na Korenicu i masiv Plješivice, te još dalje prema sjevernim dijelovima Hrvatske.
Od utvrde danas nije ostalo mnogo, a skromni ostatci kamena svjedoče da je imala oblik nepravilna pravokutnika. Bedemi su najbolje sačuvani na sjevernoj strani, na najranjivijem dijelu utvrde, gdje se još uvijek mogu vidjeti ostaci branič-kule koja je čuvala ulaz u grad. U sjeverozapadnom uglu grada, na najnižem dijelu platoa, nalaze se ostaci okrugle cisterne za vodu. Dio bedema vidljiv je i na istočnoj strani, dok ih na zapadnoj strani nikada nije bilo jer je na ovom mjestu grad bio zaštićen strmom stijenom.
Kako je Mrsinj-grad dobio ime?
Iako vrijeme izgradnje utvrde nije poznato, stil gradnje kvadratnim komadima kamena i velika debljina zidova upućuju na drugu polovicu 13. stoljeća. Što se na ovom mjestu nalazilo ranije – također nije otkriveno, no spominje se da su jedno vrijeme na Mrsinj-gradu boravili biskupi Krbavske biskupije.
Toponim Mrsinj puno je stariji od same utvrde, a sadrži predromanski korijen mars/mrs koji označava blato odnosno polojno zemljište. Vjerojatno se odnosi na obližnje kraško polje bogato vodom po kojemu je prvo Mrsinj-gora, a kasnije i Mrsinj-grad dobio ime.
Knezovi Mrsinjski
Gospodari Mrsinj-grada bili su slavni krbavski knezovi Kurjakovići, jedna od najistaknutijim plemićkih obitelji srednjovjekovne Hrvatske. Od začetnika obitelji Kurjaka od plemena Gusića, pa sve do smrti posljednjega muškog pripadnika roda Ivana Karlovića u 16. stoljeću, Kurjakovići su više od dva stoljeća vladali Krbavom, a grana obitelji koja je imala dvore na Mrsinju po tom se gradu prozvala knezovi Mrsinjski.
Grad je u posjedu Kurjakovića bio sve do 1527. godine, kad su utvrdu osvojile Osmanlije i nastavile ju koristiti za svoje vojne svrhe. Nakon oslobođenja Like od Turaka 1689. godine Mrsinj-grad je doživio sudbinu većine srednjovjekovnih utvrda na ovim prostorima. Izgubivši strateški položaj bio je zanemaren od strane vlasti, prepušten prirodi i zubu vremena počeo je ubrzano propadati, te se već u drugoj polovici 18. stoljeća spominje kao ruševina.
Legenda o blagu grada Mrsinja
Priču o Mrsinj-gradu završavamo jednom starom legendom o ovom mjestu koja se stoljećima prenosila usmenom predajom naših predaka. Prema narodnoj priči koju je zabilježio Mile Magdić, Mrsinj-grad je u davnoj prošlosti sagradio neki grčki kraļj. Jednog dana kralj je u daljini opazio nešto bijelo te je poslao svoje sluge u izvidnicu, a oni su mu donijeli snijeg sa Plješivice. Kad je kralj uzeo snijeg u ruke, osjetio hladnoću i vidio da snijeg nestaje, preplašio se nepoznate tvari. Naredio je svojim podanicima da napuste grad, no jedna princeza nije htjela otići jer je u gradu ostalo zakopano golemo blago. Kralj se razljutio i bacio kletvu na djevojku koja se pretvorila u veliku zmiju, a čini je mogao skinuti samo poljubac ljudskog lica.
Dugo je princeza čekala svog spasitelja, sve dok jednom prilikom pred Mrsinjgrad nije dolutao pastir iz Vranovače. Djevojka je mladiću ispričala svoju sudbinu i u zamjenu za pomoć obećala mu je blago Mrsinj grada. Tri puta je pastir pokušao poljubiti zmiju, no čim bi se zmija primaknula k njegovu licu, mladić bi u strahu ustuknuo. Nakon trećeg pokušaja zmija je ljutito pobjegla u grad i bacila kletvu na pastira. Ubrzo nakon povratka svome domu pastir je preminuo, a naši stari pripovijedaju da princeza u liku zmije i dan-danas čuva blago Mrsinj-grada.
Izvori:
Petar Šimunović, Predantički toponimi u današnjoj (i povijesnoj) Hrvatskoj, FOA 22, 2013.
Mile Magdić, Narodne priče o gradinama, HAZU, DiZbi.HAZU, 2018.
Foto: Arhiva TZO Plitvička Jezera i Rade Jug
Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.
Hrvatski
English