TJEDAN JUŽNOG VELEBITA Znate li gdje živi Crna kraljica, što je naljutilo Gospu na Velikom Rujnu i kako su Dušice dobile ime?

Tena Brnad

U serijalu “Tjedan destinacija” i ovog ljeta donosimo zanimljive i malo poznate činjenice o bogatoj prirodnoj, kulturnoj i povijesnoj baštini turističkih destinacija Ličko-senjske županije i šire. Treći tjedan posvećen je južnom Velebitu.


Od Majstorske ceste koja prolazi pored impresivnih Tulovih greda, preko markantnog Svetog brda iznad pašnjaka Dušica, pa sve do svetišta Majke Božje na zaravni Velikog Rujna, donosimo nekoliko narodnih legendi i predaja o najljepšim predjelima južnog Velebita.

Legende o Svetom brdu

Svetom brdu, drugom po visini vrhu Velebita, ljudi su božju prisutnost pripisivali od davnih dana. O podrijetlu imena Svetog brda postoje brojne legende, a jednu od njih je zapisao književnik Mile Budak. Predaja kaže da je Isus u pratnji vjernog učenika Petra obilazio cijeli svijet, sve dok nije stigao do najvišeg vrha Velebita gdje je bacio pogled na Liku i nestao u oblacima, a Ličani su taj vrh prozvali Svetim brdom. Druga legenda govori da se na Svetom brdu nalazi glava Ivana Krstitelja. Jedan pastir je glavu pronašao i ponio u Zadar gdje ju je prodao, no dogodilo se čudo – glava se vratila na Sveto brdo, a na mjestu gdje je zakopana zimi se može vidjeti bijeli cvijet.

Kako su Dušice dobile ime

Jedna od najtužnijih velebitskih legendi povezana je s Dušicama, područjem nekadašnjih pašnjaka pod Svetim brdom. Prema narodnoj priči koju je zapisala Mirjana Trošelj, Dušice su dobile ime još u 17. stoljeću, kada su Turci iz Udbine otimali djecu i preko pašnjaka ih vodili u Liku gdje su ih odgajali za svoje vojnike. Uplakane majke su slijedile djecu do Dušica i vikale: “Ajme naše dušice, vratite nam naše dušice”, no nisu se smjele približiti Turcima jer bi ih Turci ubili. Po zapomaganju nesretnih majki i po dušama male djece koja su putem preminula te sada ovdje “žive” na putu u nebeski raj, nastalo je ime Dušice.

Zlatna pogodba

Iz 19. stoljeća potječe zanimljiva legenda o izgradnji  Majstorske ceste, prve moderne prometnice kojom je Dalmacija spojena s kopnenom Hrvatskom. Građena bez strojeva i dinamita, Majstorska cesta je bila iznimno napredan građevinski pothvat za ono doba, a za sve je zaslužan Josip Kajetan Knežić, poznati hrvatski vojni graditelj rodom iz Petrinje. Krunoslav Milas piše da je Knežić cestu probijao kroz žive stijene, zbog čega su se radnici često žalili na nemoguće uvjete rada. No Knežić nije odustajao i kad god bi mu radnici rekli da je cestu nemoguće izgraditi , on bi ih upitao: “Može li kilogram zlata za istu težinu kamena?”  Zahvaljujući Knežićevoj upornosti cesta je 1832. dovršena i već skoro dva stoljeća očarava putnike svojom ljepotom i umijećem izgradnje.

Foto: Wikimedia Commons

Tulove grede i Crna Kraljica

Sljedeća legenda vodi nas preko Majstorske cesta do najjužnijeg dijela Velebita, impresivnih Tulovih greda. Skupina visokih stijena neobičnih oblika koje izbijaju iz krša od davnina je izazivala strahopoštovanje i budila maštu u narodu. Narodne legende pričaju da su se na Tulovim gredama iz jaja legli zmajevi, dok su u pukotinama u stijenama živjele nevidljive velebitske vile. U tornjevima i stupovima Tulovih greda nalaze se dvori Crne kraljice koja putnicima donosi nesreću. Prema velebitskoj Crnoj Kraljici nazvana su i Kraljičina vrata, planinski prijevoj na dijelu Majstorske ceste gdje se počinje spuštati prema Svetome Roku i Lici.

Legende o Gospi od Velikog Rujna

U Parku prirode Velebit, na nadmorskoj visini od oko 900 metara, nalazi se prostrana zaravan Velikog i Malog Rujna. Crkva Majke Božje na Velikom Rujnu omiljeno je zavjetno svetište cijelog podvelebitskog kraja koje svake godine na blagdan Velike Gospe pohode brojni hodočasnici i planinari. Nova crkva je izgrađena 1930. godine, nakon urušavanja stare crkvice koja se nalazila 30 metara zapadnije. Prema legendi koju je zapisao Krunoslav Milas, Gospa se naljutila što su mještani, gradeći novu crkvu, pronašli za nju bolje mjesto. Zbog toga je nekoliko godina zaredom na Veliku Gospu proštenje ometao snažan pljusak. Od stare crkve ostao je samo kameni oltar, a legenda kaže da ga mještani nisu htjeli premjestiti u novu crkvu jer se ispod oltara nalazi grob nevinog djeteta.

Foto: Zeljko Mrsic/PIXSELL

Legenda o pastiricama na Bojincu

Putovanje kroz legende južnog Velebita završavamo pričom o Bojincu, divljem i stjenovitom spletu kukova koji dominira na južnoj strani prostrane visoravni Velikog i Malog Rujna. Zbog svoje ljepote područje je 1977. godine uvršteno u granice Nacionalnog Parka Paklenica. Najviši je Bojin kuk na 1110 metara nadmorske visine, a u blizini se nalaze još dva kuka koja nose ženska imena – Jagin kuk i Jeličin kuk. Prema narodnoj priči koju je zapisala Mirjana Trošelj, Bojin kuk je dobio ime prema djevojci Boji koju je ubio grom na tom mjestu dok je čuvala blago. Druga legenda kaže su kukovi na području Bojinca nazvani po pastiricama koje su se bježeći pred Turcima bacale sa kukova, birajući radije smrt nego gubitak časti.

 

 

 

 

 

 

Izvori:

Krunoslav Milas, Nekoliko priča s Velebita, Hrvatski planinar 93/9, 2011., 254.

Mirjana Trošelj, Mitske predaje i legende južnovelebitskog Podgorja, Studia mythologica Slavica, XIV, 2011., 345.-370.

Tomislav Baričević, Po Velebitu od Svetog brda do Podpraga ili od spomen božjih zapovijedi do spominjanja hrvatskih branitelja, Senjski zbornik 29, 2002., 369. – 382.


Foto: Željko Mršic/PIXSELL

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u