KolumnePles s vragom

Teške definicije

Mladi nadobudni nastavnik ulazi u učionicu među relativno zaigranu skupinu jakih individualaca, nije im nikad prije predavao, a drugi su razred trogodišnje srednje škole. Upoznali smo se prošli sat, djeluju inteligentno, sat će sigurno biti veliki uspjeh. Puno ćemo koristiti Internet, ako im samo objasnim za početak što je to, sigurno će sve biti puno lakše.

 

Nastavnik pozdravlja razred, piše naslov na ploču, “Internet”,  a ispod naslova sljedeću natuknicu: “ globalni sustav povezanih računalnih mreža koje koriste standardiziranu kombinaciju protokola (TCP/IP) ”. Zadovoljan konceptualnom nabijenošću definicije, nastavnik jedva čeka popričati s učenicima o složenijim pojmovima, kako ih pretočiti u jednostavniji rječnik, sigurno će biti fora.

 

“Može li mi netko reći što je to globalni?” muk. Hmm. “Nešto što se odnosi na globus, a što je globus?” muk. Hmm. “Pa što vam pada na pamet kad netko kaže globus?”muk. Odlučio sam da će otvaranje imenika poslužiti, pošto nikom još ne znam ime. “Slađana.” Odjednom navijanje. “Slađo, Slađo!” Skupina glasnijih momaka krenula je vikati ime djevojke. Bilo joj je neugodno, ustala se polako i gledala u njih.

 

“Naš’če saće vama Slađa sve reć.” “A, ti znaš!”, naljutila se djevojka. Pomislio sam kako bi bilo mudro uključiti najglasnijeg provokatora u raspravu. “Ti si?” gledao sam u mladića koji se našalio. “Mario naš’če!” “Hajde Mario pomozi kolegici da nam objasni ovaj pojam, lakše ćete zajedno.” Ustaje se Mario, vrlo ponosno. “Evo, evo, naš’če. To vam je, mogu ja vas nešto pitat?” “Možeš.” Na moje čuđenje mladić je počeo hodati prema nastavničkoj katedri, došao je do mene, nagnuo se, zagrlio me i krenuo pregovarati. “Ma znate što, imam nekog posla u gradu, bil’ vi mene mogli kako pustit ranije?” “Teško, Mario, hajde na mjesto, samo polako.”

 

Zanimljivo. Neugodno mu je išta reći jer ne zna, ali će odigrati igru s malom vjerojatnošću uspjeha u kojoj neće ispasti ponižen radije nego preuzeti odgovornost i išta naučiti. Na stranu ponašanja alfa mužjaka u grupi i poniženje kolega, vidio sam da to nigdje ne vodi jer je u razredu krenulo komešanje i smijuljenje.  “Tišina!, Sjednite oboje, vidim da smo možda uzeli prevelik zalogaj. Ovako, nema vikanja u razredu, nema ismijavanja kolega, nema hodanja od klupe do klupe, nema pregovora koji nisu vezani za nastavu. Dok netko priča lijepo ga je saslušati. Jasno?” “Jasno!” Bio sam uzbuđen jer sam ukomponirao pravila ponašanja u učionici sa još jednom riječi iz definicije. Sigurno će znati o čemu se radi.

 

Imenik se otvorio na još jednom glasnijem momku u razredu. “Rinaldo, hajde Rinaldo probaj naći riječ na ploči koja ima veze s ovim što sam upravo govorio.” “Pa sustav, ovaj druga riječ u definiciji jelte..” “Hmm, zašto baš ta, pa nemam pojma, zvuči tako nešto.. ” “Dobro znaš li reći što je sustav?” “Pa s-s-sustav je, er..ne znam.” “Dobro, sjedni.”

 

“Točan odgovor je protokol, pravila ponašanja, etiketa, maniri, jako stara riječ, jeste čuli kad za to?” Jedna vesela djevojka je smatrala da je pravi trenutak da kaže bolnu istinu “Ma mi vam to nastavniče niš ne kužimo.”  “Baš ništa?” “Ništa.” “A dobro negdje, se mora početi.”

 

Objasnio sam im još jednom što je protokol, pa definirao sustav i objasnio nepoznanice iz te definicije, pa objasnio ideju računalne mreže, pa što je standard, pa u kojem smislu kombinacija protokola. I onda sam došao na velika tiskana slova. Hmm, TCP.

 

“TCP, što bi to moglo biti?” sad već dobro poznati muk. “Jeste vidjeli već nekad tako skupinu velikih tiskanih slova u rečenici a da su ostala mala, bez točkica?” “Da.” Jedna djevojka je znala drugi nisu baš bili sigurni o čemu pričam. Objasnio sam na nekoliko primjera što je akronim, međutim ovaj naš je na engleskom. Pretpostavio sam da većina razreda uči engleski, što se ispostavilo točnim međutim “Transfer Control Protocol” nije nešto na što će učenik naletjeti spontano, a ni u osnovnoškolskim i srednjoškolskim udžbenicima.

 

Nastavio sam se na glavu pokušavajući im objasniti što ti protokoli znače i kako izgleda ta njihova implementacija, priča, dijalog, crtanje po ploči i zvonilo je. Iscrpljeni i nezadovoljni napustili smo učionicu. Od uvodnog sata napravio sam znanstvenu fantastiku i k tome za krivu publiku. Jadni prodavači pitali su se vjerojatno svakih par minuta, što je ovo, zašto nas muči, što će meni ovo, kad će više zvonit?

 

Jedna učenica mi je nakon nekoliko godina rekla kako joj je to bilo fora, al jako teško, a većina kolega u razredu je mislila kako im to niš nikad neće trebat i kako je nastavnik lud. Vjerojatno je bila u pravu. Nerijetko u nastavi koristimo definicije prenatrpane značenjem do te mjere da se teško snaći u silnoj dekompresiji riječi. Kad se napokon domognemo odvojenih značenja pojedinih riječi, za učenike je teško od novousvojenih pojmova raditi apstrakcije. Ne mogu koristiti nešto što su tek naučili u raspravi.

 

Smanjio sam očekivanja, jako. I funkcionira, mnogo bolje od pretpostavki nekog predznanja. Teže je u jeziku jer se slušanje, čitanje i komunikacija odvijaju pod pretpostavkom da su barem neke riječi i pravila poznati, ali može se i u tim okvirima igrati s pojmovima na vrlo niskoj rezoluciji.  U prijevodu trudim se da učenici barem imaju iluziju kako im je sve jasno i kako će imati volje kad naiđu na prepreku sami istražiti kako se nešto može riješiti.

Sjetio sam se asistentice iz matematike na studiju, divna žena, vjerojatno će mi doživotno njen model predavanja biti uzor. Predavanje je dobro ako netko tko nikad nije čuo ništa o onome što pričaš može napustiti učionicu s osjećajem da mu je sve jasno.

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: pixabay.com

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close