Kolumne

Tajna materinog rokovnika

Volim svibanj. Svibanj mi je nekako najženstveniji mjesec u godini. Sve je u znaku žena. Posvećen je najljepšem obliku žene – majci. U vjerskom obliku posvećen je Nebeskoj Majci, u svibnju je Majčin dan, u svibnju je rođendan moje matere. Svibanj kao da viče: MAMAAA! U svibnju dobivamo najljepše voće, jagode i trešnje. Svibanj rađa, buja, cvjeta, daruje se. Svibanj je jedna velika žena. Lijepa, cvjetna, plodonosna, ponosna, majčinska – ŽENA. Svibanj je i mjesec kada se vraćamo korijenima. U svibnju se po Hercegovini održavaju blagoslovi polja, popularno zvani – mise po grobljima. Mise su to kada svećenik zaziva blagoslov da polja obilato urode plodovima zemlje i donesu obilje hrane. Svibanj je mjesec kad se prisjećam prošlih godina, običaja i hranidbenih navika. I materinih starih recepata.

U jednoj od prvih kolumni sam spomenula, kako sam shvatila da starim, kad sam zaključila da više nitko ne pravi Rigojanči. Rigojanči je kolač koji se sastoji od dva kakaova biskvita, između povezanih kremom od jaja i vanilije, te po vrhu je premazan šaumom od bjelanjaka. Prije nije bilo fešte, svatova, krštenja, rođendana koji je mogao proći bez ovog kolača. Rigojanči je bio MUST HAVE. Ali se negdje, u međuvremenu, izgubio. Vežem to sa činjenicom da su me kolači od malih nogu toliko zanimali, da sam htjela isprobati sve nove recepte koji postoje. A ta lista na internetu je poprilično duga. Sjećam se vremena kad sam bila u fazi sam htjela praviti kolače od tri različita biskvita i pet različitih krema. Ali vremenom dođe zrelost i mudrost. I biraš kvalitetu nad kvantitetom. U svemu. U odnosima, u poslovima, u kuhinji. A onda se vratiš na materin prvi rokovnik od kolača, onaj poslijeratni, gdje je zapisivala recepte kao tek udana žena. A taj rokovnik je, iako sadrži samo recepte, nešto poput dnevnika naših života, dnevnik našeg odrastanja. I dan danas nosi mirise djetinjstva.

Zadnjih mjesec dana sam intezivno prolazila fazu vraćanja na stare recepte. Pa sam se tako usudila, prvi put u životu, napraviti Juli pitu. Ima različite nazive: Juli, Juliš, Julka, Ninin kolač. Radi se o onom prelijepom kolaču koji se sastoji od dvije kore pečenog lisnatog tijesta, dva sloja kreme od gustina kuhanog sa mlijekom i šećerom te izrađenog sa maslacem, te biskvita od oraha u sredini. To je onaj kolač koji, kada zagrizete, sve izleti van. Ali vrijedno je. Znam, možda ćete reći, kakva sam ja to dugogodišnja kuharica koja nije nikad pravila Juli pitu. Iskreno, bilo me je strah da neću znati ispeći kore lisnatog tijesta ispravno. I bježala sam od tog kolača. Ali prošli mjesec sam se usudila. Idem pa kud puklo da puklo. I pogađate, nije puklo, ispalo je skoro savršeno. ‘Usuditi se’ je pola posla. Druga pola je ‘ustrajati u započetom’. Ja se često držim one ‘Kad si zadnji put uradila nešto prvi put?’. Prošli mjesec. Napravila Juli pitu. I bilo je divno.

Drugi hrabri potez u isprobavanju starih recepata je bio pravljenje starinske Bomba torte. Sjećanje na tu tortu me vuče daleko u djetinjstvo, možda u drugi, treći osnovne kada sam bila na proslavi rođendana bratovog najboljeg prijatelja Mate. Jeli smo tu tortu i ne sjećam se ničega, osim činjenice da sam bila oduševljena. I trebalo mi je 19 godina da je napravim. Da. Radi se o torti koja se sastoji od orahovog biskvita, kreme od maslaca, šećera, žumanjaka, oraha i Plazma keksa, koji je prethodno potrebno potopiti u tri decilitra đusa kako bi omekšao. Po vrhu se premaže šaumom od bjelanjaka i posipa mljevenim orasima. Old school kolač, ali okusom ‘boli glava’. I vraća sjećanja.

Sljedeći na tapeti za vikend bi mogle biti ‘Ledene kocke’. To je zapravo i prvi kolač sa kremom koji sam napravila. Biskvit od kakaa preliven ukuhanom vodom, šećerom i rumom, krema od kuhanog pudinga od vanilije i izrađenim sa maslacem te čokoladna glazura kao završetak. Na kolače s kremom, sa 12 godina, me je ohrabrila susjeda Nada koja je napravila ovaj kolač za svoj rođendan te pozvala mene i mamu. Detalj kojeg se dobro sjećam je bio da je u jednom kutu ostavila dio svog kolača bez glazure, jer njezina kćer Danica nije voljela glazuru. Sa 12 godina sam uzela taj recept i pravila ga svaki vikend iduće dvije godine. Nakon toga su uslijedili Dunavski valovi i Lambada. I nakon toga su uslijedili različiti recepti i traženje sebe, odrastanje, pokušavanje svačeg nečeg da bi isplivalo bitno, odabrano samo za mene. I to je dobro. To je proces koji svi trebamo, ako želimo pronaći sebe. A pronalazak sebe počinje kada se vraćamo korijenima, na početak, na izvor.

Svibanj je odličan mjesec da pronađete majčin stari rokovnik i prisjetite se  nekih dobrih, starih recepata. I napravite ih. I nazovete mamu, ako je još živa. Da joj kažete da je volite. I da je skoro uvijek bila upravu. Ali da ste vi nekad morali sami iskusiti život na vlastitoj koži. Kao i ona nekad. I da je zamolite da vam jednog dana preda rokovnik u nasljeđe. Da bi vi mogli jednog dana proslijediti nekom drugom u nasljeđe.

Iz Hercegovine, s ljubavlju!

 

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close