KolumneDnevnik slučajnog prolaznika

Svom ocu dao sam ime Hrabrost

Već smo se upoznali. Ja sam slučajni prolaznik u ovom slučajnom svijetu, a namjerno sam čovjek. Svi smo namjerno ljudi. Red dobroga, red lošega, mana, vrlina uspona i padova i red ožiljaka. O njima ćemo danas. Ne govorim ni o kakvim vanjskim ožiljcima, a primjećujem tek nekoliko ožiljaka koji su rezultat razbijenih koljena i ne bole. Uopće ne bole. Najgori su ožiljci koje kriješ osmijehom i ona ‘nutarnja neimaština. Ono kada fali i normalno je da fali, ali utišaš krik 360 dana u godini. Vrištiš 5 jer moraš, bijesan si na sustav koji djeluje na principu ‘puno lošeg za nešto dobra.’

Zna li čovjek gubiti? Vratimo se u ’95. i mjesec kolovoz. Toga se danas sjećamo, a tu stoji izdanak, trn koji se zario negdje duboko u moje srčane duplje. Tu stojim ja i ono nešto što je u kolovozu dane godine postalo dijelom mene. Bespuća svijeta zarila su svoje kandže u do tada obiteljsku idilu. Izgubio sam, a nisam znao da sam izgubio. Ratu je životom podlegao moj otac.

Za mene danas Oluja ne znači samo herojstvo i oslobođenje. Za mene oluja jest grč i gubitak pomiješan s gorkim ponosom. Ne mogu biti herojski ponosan na sustav koji mi je prouzročio odrastanje bez oca, njegova zagrljaja i povika onda kada je bilo potrebno. Ipak, spremno ću se pokloniti svima zbog kojih se danas mogu, na slavu ili ne, nacionalno odrediti.

Moj otac, Zlatko, poginuo je 4. kolovoza na Ljubovu, fizički je nestao, no živi. Živi u nama. U obitelji, prijateljima i svima koji su ga voljeli. Više ne plačem, ne želim plakati, želim se boriti za bolje sutra i ne dopustiti državi da uništi uspomenu na one o kojima se treba govoriti. Treba govoriti glasno ali s prijezirom da se više nikada ne ponovi jer majke zaslužuju sinove, žene zaslužuju supruge i djeca zaslužuju roditelja.

Onda kada nemate priliku upoznati roditelja ime vam ne znači mnogo. O ocu učite iz slojevitih riječi i kreirate njegov lik na svoj ponos. Otac iz mašte, tako ga možemo nazvati jer izostanu i najtrivijalnije stvari kao što je glas. Nikada nisam čuo oca kako zaziva moje ime, no veza s roditeljem je nedokučiva i onda kada vam se obrati u snu dali biste se kladiti da tako zvuči. Ja sam svog oca nazvao Hrabrost, a danas, danas Hrabrost živi u meni i živjet će. Živjet će na jedinom mjestu gdje sam ga mogao spremiti.

Rijetko spominjem svog oca jer onda kada jednom kažeš tko si i tko je bio tvoj otac dobiješ etiketu. Dobiješ poglede sažaljenja i ljude koji na tebe gledaju kao nedostatnog da uspije u ovom svijetu jer mu je ovaj svijet nešto oduzeo. Svima je, a ja danas koračam snovima na isti način kako je koračao moj otac. Zašto isti? Njegovi ideali i vjera u bolje sutra mase, pa čak i nauštrb vlastitih benefita, kao što je benefit života, vodili su ga putem u koji je samo on tada vjerovao. I ja danas imam isti takav put i istu količinu vjere u ono što radim. Osim fizičkog izgleda na kojeg svi spremno kimaju glavom i to će biti ona nepobitna karakterna poveznica između mene i moga oca. To je vjera i žrtva za ono što radiš. Žrtva za svoje najmilije i nepogrešiva vjera u njihovo bolje sutra.

Vidimo se Hrabrosti. Čekam te u snovima. Čekam te danas, sutra i zauvijek. To nam nikada neće moći oduzeti!

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Pročitajte još
Close
Back to top button
Close