Dnevnik slučajnog prolaznika

Svjetlo ima zadaću da svijetli!

Ivan Tominac

Svi si damo vremena razmišljati o životu. Povremeno tražimo njegov smisao i propitkujemo cijenu. Ponekad smo izgubljeni. Ponekad naše svjetlo sjaji manjim intenzitetom. Na nama je zalaufati se toliko jako da zasjaji opet. Na nama nije ugasiti ga. Život je borba, a čovjek tu borbu ne predaje. Ne bi trebao.

Stojim na stanici i čekam vlak. Dan se ponavlja. Tmuran i dosadan. Zaboravio sam kišobran, a oblaci igraju igru. Stiže vlak. Stojim na peronu. Umoran. Rokovi su. Ipak, tražim razloga za sreću. Na slušalicama Rick Astley koji poručuje kako odustajanje nije opcija. Zanesen pjesmom gotovo plešem. Pjevam u sebi na glas. Imam koncert.

Ukrcao sam se u vlak. Prohladno je. Uši su mi crvene, a nos gotovo ne osjećam. Sjedim prekriženih ruku i promatram ljude u blizini. Veselu djevojčicu s bakom i namrgođenu ženu u crvenoj jakni. To je taj jaz između djetinjstva i odrasle dobi jasno vidljiv na licima.

Razmišljajući o tom jazu gotovo ne primjećujem da smo krenuli. Sesvete. Stiže kondukter. Promatram ga iz daljine i vidim kako upozorava ljude na čekanje. Srce mi je zalupalo. Ne mogu si dopustiti čekanje. Zakasnit ću na ispit. Metar od mene dok pregledava kartu čovjeku s naočalama i čvrste brade osluškujem razlog. Pregaženje. U žargonu naših željeznica to znači da si je netko oduzeo život. Netko se bacio pod vlak. Tužno.

Negdje u prolazu čuo sam kako je riječ o muškoj osobi od 21 godine. Siguran sam da je i on nekoć imao snove. Siguran sam da je kroz izvjesno vrijeme vjerovao u njih. Izašao sam iz vlaka na prvoj stanici gdje je određeno za vlak da će stajati. Otišao sam potražiti alternativu. Počelo je kišiti. Nisam imao kišobran, pa sam s ruksakom na glavi otrčao do autobusne stanice. I nebo plače, znaju reći naši stari. Još uvijek razmišljam o dečku koji nije podnio borbu. Razmišljam o tome kako život svaki dan predaje nekoliko ljudi. Nisu oni slabi, oni su umorni. Umrli su od tuge. Umrli su zato što nisu mogli pronaći razlog za dalje. Zamisli dan kada se ustaneš tužan, ogorčen i ljut. Zamisli dan kada teško navlačiš osmijeh na svoje lice. Zamisli da ti je svaki dan takav. Umoriš se. Umoriš se od traženja razloga. Njihovo svjetlo je tinjalo. Puno je takvih svjetala na ovom svijetu. Želim da u svijetu ima puno više razloga za sjaj. Ne želim ugašena svjetla. Želim borbu bez predaje. Ne osuđujem. Nisam takav po prirodi, no smatram kako nije na nama odlučivati o trajanju života. Tvoj je život. Stoji. Radi s njim što hoćeš, ali ne diraj ga. Čak i ako ne želiš s njime ništa, ostavi ga neka miruje. Kao sijalicu koju zaboraviš ugasiti u dnevnoj sobi. Do jutra ne pregori.

Sjetio sam se djevojčice u vlaku. Njenog osmijeha. Obožavam djecu. Njihovi razlozi za sreću su uvijek tako maleni. Volio bih se probuditi i jutrom se smijati. Prije popijene kave. Volio bih da svi to možemo. Sjetio sam se i namrgođene žene. Tako funkcionira svijet odraslih. Ljutimo se. Ljutimo se na život, a on? Njega briga! Zato barem povremeno pokušajte biti poput djevojčice. Smijati se. Makar i bez razloga.

Pogledajte spektakularan video kanjona rijeke Like!


Foto: pixabay.com

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u