Svjetlo i četiri svijeće

Polovica je mjeseca studenog i znamo što slijedi. Blagdani, tko će ga znati koji, već se naveliko čestitaju, u modernim hramovima koje nazivamo trgovačkim centrima sve je spremno za doček njegovog nepoznatog  veličanstva.

Uljuljani pozemljari, spuštenog pogleda i polupraznih džepova, sumanuto jure od štanda do štanda i nestrpljivo iščekuju paljenje prve svijeće, one u čast boga Merkura i božice Morane. Priprema je to koja iziskuje veliki napor i stres, jer sve mora biti spremno za najveći blagdan Taštine i Izgubljenog vremena. Doduše, prije samoga vrhunca valja nam dočekati veselog Djedicu, suvremenog nadsveca i nadčovjeka, bez čijeg prisustva ništa ne bi imalo smisla i koji je ustvari konačni cilj naših čežnji, jer jednom ćemo svi, ako svemir dopusti, ostarjeti.

Usput će se upaliti i druga svijeća u čast onima koji su učinili da i ovaj Advent (oprostite na izrazu) bude najposjećeniji na svijetu i okolici. Zadovoljno će se trljati ruke i gutati knedličke, štrukle i bakini kolači. Zaneseni mirisima kobasica spretno ćemo biti sretni, pjevat ćemo s tamburašima najljepše pjesme u čast rascvjetalom turizmu, o nesretnoj ljubavi i grliti svoje bližnje koji su daleko.

Opijeni kuhanim vinom upalit ćemo i treću svijeću u čast boga Univerzuma koji nas okuplja pod jednim imenom i časti nas tolerancijom pred kojom saginjemo glave i odričemo se maloga Boga, Božića, kojega ne smijemo spominjati da ne bismo uvrijedili nečije osjećaje, stoga još jedna isprika.

Ona četvrta svijeća zasjat će u čast onih koji su uspjeli istjerati maloga Boga iz srca ljudi i slavodobitno će treperiti očajem.

U skrovitom kutku, daleko od trgovačkih centara i vreve ovoga grada, u srcima siromaha i poniznih, u hladnoj noći, hladnijoj od ljudskih pogleda, zasjat će Svjetlo koje ruka smrtnika ne zna upaliti.