Lifestyle

SVJEDOČANSTVO IZ OLUJE: “Mi, kao sanitet, bili smo treće vozilo koje je ušlo u oslobođenu Korenicu”

Prof.dr.sc. Saša Ostojić, s Medicinskog fakulteta u Rijeci, dodiruje nas na današnji dan ponosa i slave iskrenom objavom ‘dječaka s nebom u očima’, koju prenosimo u cijelosti. Kratak pogled na vrijeme kad je bio mlad liječnik u zbivanju koje je dotaklo, odredilo ili usmjerilo naše živote. Sve počinje riječima: “S iznimnim ponosom i dubokom tugom sjećam se ‘Oluje’…”.  Ostojić je bio u sanitetu na području Korenice i okolnih sela, a njegovo vozilo je među prvima ušlo u tek oslobođenu Korenicu današnjeg jutra 1995. godine.

Vjetar na pješčanom otoku Susku ne pojačava. Sparina je usporila život. A tada, četvrtog i petog kolovoza 1995., kad je bilo jednako vruće, nosio sam vojničku kacigu i nisam mario za tople kapi znoja koje su klizile niz lice. Dan prije rekli su nam da budemo spremni rano ujutro. Da se pripremimo na ‘Oluju’. Nismo spavali od napetosti. Gledao sam u zvjezdano nebo i razmišljao je li sve oko mene uistinu stvarno?

Kao mlad liječnik pokušao sam iz sebe izvući sve ono znanje iz knjiga, jer u praksi nisam bio, i virtualno proći neke ‘scenarije’ i situacije u kojima bih se mogao zateći. Sanitet nije dužio naoružanje i moja jedina ‘snaga’ bilo je srce koje je ubrzano udaralo. Ustvari, nisam se bojao, nisam htio razočarati nepoznate suputnike na tom putovanju, ‘male’, obične jednostavne ljude koji su u nama vidjeli sigurnost i snagu. Doktrina koju je naša vojska primijenila bila je da liječnik bude na prvoj crti bojišnice s dečkima. Bili smo dio njih. U pet tog jutra, u Lici, krenuli smo. I bilo je žestoko. Plotuni su odjekivali, i sve je izgledalo tako stvarno. Prvi poziv upućen sanitetu bio je u 5.25 ujutro…

Na Susku je život tekao dalje, samo se čula potmula grmljavina koja je dopirala s one strane Velebita. Dan je bio poput ovog danas. Jednako upisano miran. Prvi traktori razvozili su potrepštine za Otok. S broda iz Malog Lošinja mirisao je tek ispečeni ‘navrćeni’ kruh poredan u žutim plastičnim košarama. Napunjeni kontejneri smeća zamijenjeni su praznim.
Mi, kao sanitet, bili smo treće vozilo koje je ušlo u koloni u oslobođenu Korenicu. Grad je bio sablasno prazan. Na ulazu nehajno ostavljen traktor na koji su bila zakačena prazna visoka kola za prijevoz sijena. U tom čeličnom kavezu, iznutra stoji starica držeći se za šipke. Zaustavili smo se. “Bako, što je bilo”, zapitah… Odsutna, suha, omalena žena u kasnim osamdesetim godinama života, ponavljala je u transu…”nema mi moga sina…nema mi moga sina…”. Ispred traktora ležalo je beživotno tijelo mladića. Euforija i ponos koje sam osjećao na čelu pobjedničke kolone dobili su gorak okus. Dok smo korakom prolazili ulicama grada bez ljudi, u jednom dvorištu primijetio sam dugačko postavljene stolove, s bijelim stolnjacima, tanjurima, čašama, usjajenim beštekom koji se iz baršunastih kutija izvlači jednom u životu…sve je bilo netaknuto, kao da je posuđeno sa seta nekog nadrealnog filma. Osjećaji su se miješali. Na glavnom gradskom trgu svi smo slavili završetak rata i pobjedu, no istovremeno, shvaćao sam da u ratu nema pobjednika, jer uvijek gube ljudi, žrtvovani od onih prokletnika koji se igraju sa sudbinama drugih kao figurama u šahu. Oduzeli su nam dio najljepše mladosti, odrastanja, ljepote nesputanosti i nevinosti, osmjeha i sreće. Svima nama, bez razlike.
Zahvalan sam. Prošao sam ‘neokrznut’ u tom ‘mom’ kratkom ‘ratovanju’, u tri mjeseca tijekom razdoblja ’92-’95, i iskreno suosjećam sa svima onima kojima je rat donio veći užas i patnju, bol koja ne prolazi i ne zaboravlja se. Njima niti današnji ponos koji osjeća zajednica neće vratiti lijepa sjećanja iz života prije, jer za njih postoji samo onaj ‘oštećen’ život poslije…
Svima ostaje ono strašno gluho pitanje, jesu li ljudi nakon povijesti oko 33.000 dokumentiranih ratnih sukoba išta naučili i zašto, ponovno i ispočetka, sa suzama radosnicama mašu tenkovima u prolazu…tim moćnim, čelično hladnim strojevima za ubijanje.

Čujem glasove prvih kupača. Susački dan je lijep, ljetni. Sve je dobro. Zar može drukčije, no dobro?
Saša Ostojić, ‘Oluja’, 5. kolovoza 2018.

Tin Ujević,”Pobratimstvo lica u svemiru”
Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ču i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.
Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.
Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.
I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.
Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.
Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.
Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?
Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.

Na fotografiji je ratno vrijeme, oslobođene Plitvice, prof. dr. sc. je “dječak” prvi slijeva.

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara


Foto: Privatna zbirka

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close