Dnevnik slučajnog prolaznika

U svijetu točaka, budi kugla!

Ivan Tominac

Živimo u sustavu priklanjanja. Nerijetko definiramo identitet svojstven onom okoline. Poprimamo iste karakteristike ponašanja, učimo manire, a usvajamo i obrasce riješavanja problema. Živimo tamo gdje nas uče da je biti kao svi dobar izbor. Uče nas da pojedinac ne može ništa, te da je glavna misao ukoričena u jednoj naciji. Kako narod diktira, tako pojedinac piše. Samo što uvijek zaboravimo da je narod skup pojedinaca. Različitih pojedinaca različitih životnih stremljenja, a ta stremljenja se gube pod utjecajem mase. Na kraju odaberemo djelovati kako svi djeluju. To iziskuje najmanje napora.

Već uobičajeno prometujem na relaciji do fakulteta. Sjedim u vlaku, pogledavam na sat koji mi odaje kako vlak kreće s nekoliko minuta zadrške. Tih nekoliko minuta mi ne čini razliku. Dan je sunčan. Ljudi svakakvi. Nasmijani. Tužni. Različiti. Takvi su nam i životi.

Krenuli smo. Mirno je. Sunčeve zrake me prate i navlače mi osmijeh na lice, ali i razmišljanje o potrebitosti novih sunčanih naočala. Na music playeru vrti se stari hit ABBE, što moj odlazak na faks čini daleko manje dramatičnim ako u obzir uzmemo da idem na ispit. Ne razmišljam baš o tome. Mislim da sam spreman.

Čulinec. Još dvije stanice. Krišom ulaze dva dečka pogledavajući za kondukterkom. Nemaju kartu, pretpostavio sam. U redu je. Ljudi to često rade. Nije za osudu. Ja nemam pokaz za tramvaj. Imam tek jednu kartu kod sebe koju poništim ukoliko primijetim kontrolu. Bolje spriječiti, nego liječiti. Začuju se koraci s jednog kraja vlaka. Začuju se sve bliže. Stiže kondukterka ljubazno moleći na pregled karata. Stvarno ljubazno. Ne sjećam se da sam ovu kondukterku susretao. Svidjela mi se. Mislim da voli svoj posao ili se jako dobro pravi. Stigla je tek dva sjedala udaljena od dva uznemirena dečka. Stajali su pred vratima pritiščući tipku za otvaranje vrata.

Kondukterka ih ljubazno zamoli karte.

”Nemamo, idemo van na sljedećoj stanici”, odgovara viši momak.

”Zašto dečki? Znate da je vožnja bez karte najskuplja vožnja?”, upita ih.

”Neću davati novce tim lopovima. Radije bih dao vama”, uključi se i drugi.

”Ja radim za te lopove, kako ste ih već nazvali. Oni diktiraju moju plaću, a ja za svaku vašu nekupljenu kartu platim istu tu cijenu”, odgovara.

”Ja vam nisam kriv! Ova država je takva”, odgovara viši momak s početka.

”Dečki zašto odlučujete biti dio te države?”, pogleda ih tražeći odgovore.

Drugi dečko se osmjehne.

”Znate li da se to događa baš zbog pojedinaca? Država je takva baš zbog nas. Zato što se svi vodimo primjerima drugih” kaže kondukterka.

”Ja se nisam ni rodio kada se sve počelo raspadati”, kaže viši momak.

”Ali sada si tu da unosiš promjene!”, odgovori.

Izašli su. Pustila ih je bez plaćene karte.

Nije ovo samo priča o nekupljenoj karati. Nije ovo priča o nepristojnosti. Ovo je priča o pasivnosti našeg društva. Priklanjamo se masi i ne činimo ništa kako bi prostor na kojem boravimo učinili ljepšim. Tako nam je lakše. Ne osjećamo se dovoljno snažnima za ustanak. Progovaramo o nepravdi, a nanosimo ju. Sve treba krenuti od pojedinca. Pojedinac treba htjeti promjenu. Pojedinac po pojedinac. Grupa po grupa. Tako se kreće. Tako ćemo uspjeti.

Pogledajte spektakularan video kanjona rijeke Like!


Foto: pixabay.com

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u