Kolumne

Zašto je svijet Pokemona zapravo zastrašujuć?

Pokemon manija obuzela cijeli svijet. 2016. godina otići će u povijest kao druga faza Pokemon manije koja je počela 1995. godine kada je Satoshi Tajiri (Bog ga blagoslovio) osmislio Pocket Monsters ilitiga Pokemone. Ah.. još se sjećam tih davnih dana svoje mladosti (eto me, pričam kao da imam 7 banki) kada je cijeli svijet poludio za Pokemonima, i to s razlogom. Pokemon franšiza je izuzetno inteligentno osmišljena, od igara, prego crtića, filmova, karti (fetkao sam mamu da ode na drugi dio grada samo kako bi imao karte, koje btw nitko nije znao igrati, nego smo ih samo skupljali) Ah… lakše doba, kada smo se jedva čekali uvodnu špicu u avanture nadražih nam Jasenka (Ash) Kečapa, Maglenke (Misty), Uskookog Jazavca (Brock) i naravno: svih mogućih Pokemona!

Dan danas si pustim špice tek toliko da me nostalgija prelije kao suhu zemlju voda ili ženu sa ispucalim petama balzam na bazi meda i feniksovog perja.

Ne samo da volim Pokemone, nego ne mogu prestat igrati igre, iako nemam GB, nego moram koristiti emulgatore (da.. znam da su emulatori, al’ je veća fora reć’ emulGatori mwuahaha), i to toliko već igram da znam gdje su i nevidljivi predmeti zbog buggova unutar igre.

No, koliko volio Pokemone, gotovo do razine ludosti, ne mogu ne primjetiti određene stvari koje se događaju u Pokemon svijetu, točnije u svim regijama koje postoje.
Pa počnimo rušit svima djetinjstvo i nabit to djetinjstvo u prašinu, i izbacit’ ga van na hladnoću gdje je plač i škrgut zubi (s ovim izbacit’ van na hladnoću pričekajte zimu).

Gotta catch ’em all! 


Prvo, ono u biti i očigledno. Klinci kreću u svijet iz svojih domova, s blagoslovom svojih roditelja kako bi uhvatili sve Pokemone. Sve. Pokemone.

sveeee

I to se najviše manifestira u našem svijetu, jer se klincima implantira ideja da moraju sve skupit. Nije poanta ljubiti sve Pokemone, niti ih istražiti. Poanta je uhvatiti sve Pokemone u svijetu Pokemona. Morate shvatit’ da se ovdje radi o živim bićima (jer ipak govorim iz perspektive fiktivnog svijeta). Radi se o živim misaonim bićima, jer i kroz igre i kroz cijelu paletu serija, filmova vidimo da to nisu bezglave životinje, nego imaju svoje simpatije, mogu stvarati prijatelje, neprijatelje, čak su neki i modno osvješteni, dakle, uhvati sve misaone životinje koje si možda u trenutku hvatanja onemogućio da normalno nastave svoje život. Ash je ovdje iznimka pošto je gro Pokemona pustio, ali npr Tim Raketa ima malo drugačije ideje idejice.

Dalje!

Pokemoni su objekti i robovi trenerske ambicije 

Hvataš Pokemone kako bi ih trenirao da ti, ne oni, nego ti, postaneš najbolji Pokemon trener na svijetu. Radi toga hvataš Pokemone, treniraš ih i stavljaš ih u poziciju da se bore jedan protiv drugoga radi tvoje ambicije, i kako vidimo na velikim natjecanjima, radi zabave cjelokupnoga pučanstva. Pokemoni dakle služe tvojih zahtjevima i prohtjevima kako bi ti dokazao da si si najboljši na svijetu. Oni su sluge, robovi, objekti preko kojih se dolazi do određenih ciljeva, gotovo makijavelistički, gdje cilj opravdava sredstvo. Još je gora situacija kada skužiš da je Tajiro isprva zamislio da Pokemoni ne mogu poginuti u bitkama.

tumblr_inline_mmvjv7phvG1qz4rgp Zašto je to gore, pitate se dok vam koncentracija pada? Jer onda nema posljedica. Nasilje ne prestaje jer nema posljedica nasilja (smrt) koje direktno pogađaju glavne likove, jer je sve to zabava. A kada bi bilo smrti, oohohoho kako bi se drugačije gledalo na tu “zabavu”. Kako bi se vi osjećali kada biste pustili vašeg psa, tipa pekinezera, da se bori sa buldogom? Ili mačku da se bori protiv hrčka, miša ili jastreba? Kontate? Iako Blue i Red započinju s time da vi ubijete Rattatu svoga rivala. Bravo. Ubojice.

Dalje!

Pokemoni pate od stockholmskog sindroma 

Pokemoni, gotovo svi, jer iznimke uvijek postoje pate od takozvanog stockholmskog sindroma. Oni su ukradeni od strane 10-godišnjeg klinca i nakon nekog vremena postaju mu privrženi. Upišite što je stockholmski sindrom i uživajte. Jedan od najpoznatijih iznimaka svoje vrste jest Charizard koji je jedini shvatio u kojoj se situaciji nalazi (iako ga je Ash spasio isprva.. I njegovao.. I dao mu ljubav.. Charizard je bio đubre ok?) pa se poput Gandhija borio pasivnošću protiv svoje trenutne situacije. Ok.. Jasenko je bio iznimka jer je svoje Pokemone puštao kao naduti pas svoje “mirise”: posvuda i u svakom trenutku.

Slobodna volja? Ne, ne 

Kad smo već kod Jasenka: determinizam, tj predodređenje. Ok. Znam da su Japanci izumili Pokemone, i znamo svi za onu nomen est omen. Upućeniji u franšizu znaju da su svi Pokemon profesori i stručnjaci nositelji biljnih imena (Oak, Birch, Elm, Juniper) jer u japanskoj mitologiji drveće ima atribut mudrosti i znanja. Dakle, naš dragi Jasenko mora postati Pokemon profesor. Btw ovo nije negativno, ovo je samo isticanje onoga što se događa u Pokemon svijetu.

Joy i Jenny: simboli biroktratskog monopola

A kad smo kod isticanja… jooooooj.. Sestra Joy i pozornica Jenny. Mamicu vam poljubim monopolsku.

NQao5rq

Što stvarno nije nikome bilo jasno ili očigledno da se ovdje radi o zdravstvenom i policijskom monopolu u svijetu Pokemona?
Iz ovoga mogu zaključiti tri stvari koje su moguće sve povezane, a možda mogu stajati i same za sebe. Prvo, mi Hrvati nismo niti pretjerano pričali o ovome da se sav posao drži u obitelji, bili mi sposobni ili ne, dakle, nepotizam, al ne na n-tu, nego da n-ta ima n-tu, puta x na n-tu (kužite me). Ova situacija u Pokemon svijetu čak nama paše jer kažemo: “ma vidi, i oni to rade!” Drugo! Dolazi do dehumanizacije ovih dvaju poslova, jer svi policajci, pardon policajke i medicinske sestre izgledaju isto, dakle, nije bitna faca, osoba, tko radi, nego uniforma. Uniforma=Osoba. Treće! Kloniranje. Da.. kloniranje. Nije čudno, pošto je MewTwo sam produkt kloniranja, pošto su svi fosilni Pokemoni koji žive produkti kloniranja. Tko ti kaže da nisu klonirali jednu te istu osobu za jedan posao i onda je pukli na poziciju.

Pokemoni su jedine životinje u svijetu Pokemona

Pokemon-eating-o-o-pokemon-30366357-468-319Pokemoni su jedine životinje koje vidimo da postoje. Dakle, što ljudi jedu? Pokemone! Ne samo to, nego i Pokemoni jedu Pokemone. Čoeče, to je kao da ti pas pojede miša, i ti jedeš miša, i pas pojede tebe, a onda psa pogodi entropija, pa njega jedu kukci i crvi.. Dobro skužili ste. Isto se ne treba gledat’ nužno negativno.. Ali dobro je znati.

Svijet Pokemona potiče neodgovorno roditeljstvo 

I zadnje.. Finalno.. Skoro kaput: Roditelji u Pokemon svijetu su gadovi. Pazi ovo: sa 10 godina dijete postaje Pokemon trener, mama ga spakira i ono ode u svijet. Ne u obližnju šumu, nego u cijeli madrfliping svijet. 10 godina. Jedino u Unova regiji sa 16 godina počinju. Ali 10. Daj zamisli da svog klinca koji ima 10 godina pošalješ u svijet sa jednom životinjom koja pati od stockholmskog sindroma, tenisicama za trčanje i sa malo hrane. Plješćem sarkastično..

M2leWLd

Unatoč svemu ovom, dugogodišnji sam fan Pokemona i koliko god se sada osjećao kao gad što sam fan, to je tako.

Živjeli!

 

Foto: youtube.com /imgur/ thepocketplayers /challengerapproaching/ redbull

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close