Sveta Lucija u Hrvata

Malo je svetaca kojima pobožni puk prinosi toliko zavjetnih darova (ex voto) kao sv. Luciji. U hrvatskom narodu postoje mnogi običaji vezani uz čašćenje sv. Lucije, koji svojom ljepotom i simbolikom svakako imaju vrijedno mjesto u folklorističkoj baštini. Kult sv. Lucije u našim je krajevima raširen od ranog srednjeg vijeka, posebno u Istri, Hrvatskom primorju i Splitu, te manje u kontinentalnim dijelovima Hrvatske.

Život sv. Lucije

Sv. Lucija pripada skupini ranokršćanskih mučenika, a o njezinom životu, kao i o životima većine mučenika rane Crkve, sačuvano je vrlo malo pisanih podataka. Poznato je da je sv. Lucija živjela na prijelazu iz 3. u 4. stoljeće u Siracusi na Siciliji. Prema, legendi, kada je saznala za bolest svoje majke Eutihije, odlučila je 304. godine hodočastiti u Cataniju, na grob svete Agate, koja joj se ukazala u snu i nagovijestila njezino mučeništvo. Lucija je tu činjenicu prihvatila, odlučila je svoje imanje razdijeliti siromašnima i posvetiti se duhovnom životu. Odlučila je prekinuti s dotadašnjim načinom života, raskinula je i zaruke. Međutim, njezin zaručnik za takav potez nije imao razumijevanja, te ju je prijavio vlastima kao kršćanku. Izvješća o Lucijinom mučeništvu slijede hagiografska izvješća toga vremena: bila je ponižavana i mučena kako bi se odrekla svoje vjere. Pošto je šest snažnih muškaraca i šest volova nisu uspjeli pomaknuti s mjesta i baciti među bludnice, pokušavali su joj nauditi vatrom i vrelom smolom. Nikakve muke i boli nisu je pokolebali, tek je jedan od vojnika ubodom u vrat dovršio njezin ovozemaljski život. Prema drugoj legendi sama si je iskopala oči i poslala ih onome neželjenom proscu, a Majka Božja zauzvrat ju je obdarila ljepšim očima. Umjetnici sv. Luciju prikazuju kao nebesku iscjeliteljicu očiju. Prepoznajemo je po bodežu i rani na vratu, po uljanici — svjetiljki i po očima koje drži na pladnju.
Sv. je Lucija ušla u legendu kao zaštitnica očiju, vida i očnih bolesti vjerojatno zahvaljujući upravo svome imenu. Naime, «lucia» (lat. Lux, lucis- svjetlo) znak je i obećanje svjetla koje omogućuje očima vidjeti ljepotu stvorenoga, ali i svjetla duha koji može vidjeti ljepotu i ljubav Stvoritelja. Ikonografski se sv. Lucija prikazuje s očima na pladnju ili u ruci, a katkad njezine oči nosi anđeo.

Povijesni hod kulta sv. Lucije

Spomendan sv. Lucije slavi se 13. prosinca, a pozadinu čašćenja njezina kulta treba tražiti u vremenu prije reforme gregorijanskog kalendara (u listopadu 1582.), kad je spomendan padao u vrijeme zimskog solsticija i imao mitsko značenje. Naime, svetkovanje sv. Lucije poklapalo se s kultom drevnoga poganskog božanstva Berte, Perchte ili Holde. Taj božanski lik neki tumače kao božanstvo smrti. Postoji još jedan mitski lik- Lutzelfrau, koja daruje djecu, ali ih i plaši. Tragovi takvog mitskog lika se mogu i danas vidjeti kod Šveđana, ali i Hrvata i Slovenaca. Uoči Lucijina dana, naime, Crna Luca obilazi kuće, plaši ljude, ali i donosi darove, pa i danas, prema nekim suvremenim etnolozima, postoje granice rasprostranjenosti među pretkršćanskom Crnom Lucom i kršćanskom Lucijom.
Lucijin dan je jedan od primjera susreta pretkršćanske i kršćanske tradicije, pri čemu je, što je posve očekivano, Crkva nastojala kristijanizirati kult sv. Lucije kao nositeljice svjetla. Samo svjetlo u kršćanskoj simbolici zauzima posebno značenje, temeljeno na Isusu Kristu kao novome svjetlu koje pobjeđuje tamu i zlo ovoga svijeta. Stoga, slavljenje dana sv. Lucije upravo u predbožićno vrijeme, u središtu Došašća, nije nimalo slučajno i time njezina simbolika darivateljice i nositeljice Svjetla (Krista) dobiva potpuni kršćanski smisao. Ikonografski instrumentarij koji ide uz prikazivanje sv. Lucije (škare, vatra, pladanj) govori kako se radi o ezoteričnom kultu, gdje je Lucija postala simbol i obećanje svjetlosti. Slijedeći rimsku tradiciju, moguće je da je kult sv. Lucije mogao prethoditi i marijanskom kultu, a biti kontinuitet božanstva svjetlosti, koje se u Rimu slavilo 10. prosinca.

Povijesni izvori kazuju da se u ranom srednjem vijeku štovanje sv. Lucije najprije proširilo na Siciliji, a zatim po čitavoj Italiji i Sredozemlju. Najstarija crkva njoj posvećena nalazi se u Rimu i datira iz vremena pape Onoria I., pa se može reći kako se kult širi u 5. i 6. stoljeću. Susreće se i u talijanskoj i španjolskoj umjetnosti renesanse. Posebno treba navesti štovanje sv. Lucije u gradiću Montemitro u pokrajini Molise, koju su od 15. stoljeća naseljavali Hrvati izbjegli pred Turcima. Predaja govori da su upravo oni prenijeli njezin kult na zapadnu obalu Jadrana, što ukazuje na duboko štovanje kulta kod Hrvata. Štovanje kulta nastavlja se i u kasnom baroku.

U primorskim gradovima osobitosti štovanja vida u kultu sv. Lucije mogla je prethoditi važnost i vrijednost svjetla prema ništavilu tame, kakva je vladala na morskim pučinama. Stoga se kult u primorskim gradovima javlja kao simbolički «svjetionik» koji omogućava siguran put i štiti od mračnih morskih sila i bolesti. Posebno je raširen kod pomoraca, koji su se često zavjetovali u njezinim crkvama. Zbog svoje bipolarnosti i kontemplativnosti u zaposjedanju simboličkog prostora, kult se može svrstati u zavjetnu grupu svetaca i onih tzv. Svetih liječnika.

Svim Lucijama, Lucama, Svjetlanama, Lucijanima neka je sretan imendan!