Svemu unatoč: Znam, dakle vjerujem

Veliki Albert Einstein, jedan od najvećih umova čovječanstva, u svoj svojoj relativnosti odbio je pomisao da se Bog kocka sa svemirom. Već sama činjenica da nije nijekao postojanje Boga, štoviše, bez njegovog postojanja nije mogao zamisliti niti jednu teoriju, vodi nas prema stvarnosti koja je u potpunoj suprotnosti s modernim neoliberalnimi ateističkim pretpostavkama kako je vjera nešto prevladano i zaostalo.

Mogle bi se ispisati stranice samo imenujući velike znanstvenike od dalekih antičkih vremena do danas koji su ujedno bili i vjernici. Stoga ću navesti samo neke. Nikola Kopernik, poljski astronom i svećenik, nikad nije zanijekao postojanje Boga, unatoč tada revolucionarnom otkriću kretanja planeta oko Sunca.

Filozof Francis Bacon, poznat po uspostavljanju znanstvene metode istraživanja utemeljene na eksperimentiranju, odbacio je ateizam kao rezultat nedovoljno duboke filozofije. Matematičar i astronom Johannes Kepler je u svojim djelima o astronomiji zapisao kako svemir i nebeska tijela odražavaju Presveto Trojstvo. Francuski matematičar i filozof Rene Descartes, opće poznat po rečenici: „Mislim, dakle jesam“, bio je istinski vjernik, a Bog je bio u središtu njegove filozofije. Blaise Pascal, koji je postavio temelje teorije vjerojatnosti, bio je matematičar i teolog, a njegove zadnje riječi bile su: „Neka me Bog nikada ne napusti.“ I genijalac poput Isaaca Newtona priznao je da je cijeli svemir mogao nastati jedino iz zamisli i vlasti inteligentnog i moćnog Bića. On je primjer najizvrsnijeg znanstvenika koji je bio potpuno uronjen u vjeru, što se kroz povijest često htjelo falsificirati i zanijekati. Fizičar Max Planck, poznat po kvantnoj teoriji, izrazio je stav da je Bog svugdje prisutan, a za njega su vjera i znanost zajedno u boju protiv skepticizma i praznovjerja.

Svaka znanost posebno se razvijala. Zajednička točka svih znanosti je  potraga za istinom koja u konačnici vodi do Istine i to je najvažnija stavka koja ih povezuje s vjerom. Moglo bi se  reći kako idu svaka svojim putem do istoga cilja. A svaki znanstvenik koji napreduje postaje svjestan svojih granica, skroman, u vjeri ponizan i „otvoren prema Onomu tko je stvorio taj čudnovati, zadivljujući, velikim dijelom neistraženi i savršeni svijet“, kako reče akademik Vladimir Paar.

Svaki se čovjek barem jednom zapitao „Tko sam ja?“, a potom: „Odakle dolazim? Kamo idem?“. Znanost bi radije odgovorila na ovo „odakle“, a vjera na „kamo“, a to su dva krila iste spoznaje, i oba su potrebna za let.

---

 

Tekst: Plamenko Nosić