SVEMU UNATOČ: U Godini milosrđa

Papa Franjo proglasio je Izvanredni jubilej milosrđa kao posebno vrijeme Crkve, kada “svjedočanstva vjernika mogu izrasti jača i učinkovitija”. Upitan odakle mu nadahnuće za proglašenje Jubileja, Papa se prisjetio riječi svetoga Ivana XXIII. prilikom otvaranja Drugoga vatikanskog sabora: “Kristova se zaručnica  radije koristi lijekom milosrđa, nego da poseže za oruđem strogosti.” U ovom vremenu milosrđa Crkva je pozvana ranjenomu čovječanstvu pokazati “svoje majčinsko lice, lice mame. Ne čeka da ranjeni pokucaju na njezina vrata, nego ih ide tražiti na ulici, skuplja ih, grli ih, skrbi se za njih, daje im da se osjećaju voljenima.”

Sveta godina počela je na Bezgrješno začeće Marijino, čime je naglašeno da je Božje milosrđe iznad svake tame grijeha. Na treću nedjelju Došašća svečano su otvorena Sveta vrata rimske katedrale, a Jubilej će biti slavljen i u svim mjesnim crkvama kao “vidljivi znak  univerzalnog crkvenog zajedništva”. Završit će na svetkovinu Krista Kralja, povjeravajući život Crkve Kristovom Gospodstvu tražeći ga, kako Papa reče, da “na nas izlije svoje milosrđe kao jutarnju rosu, kako bismo svi mogli raditi zajedno na izgradnji svjetlije budućnosti.”

Biti kršćanin znači drugima donositi Krista, o njemu govoriti ali ga ponajprije djelima svjedočiti. Evanđeoska poruka je objava milosrđa koje nam se očituje u Isusu Kristu, u kojemu je sve božansko- od objave Božje ljubavi u Betlehemu do radosti uskrsnog jutra. U njemu je sjedinjeno ljudsko i božansko srce i to je put njegovih učenika- biti Bogu slični u milosrđu.

Konkretna i djelotvorna ljubav vidljiva je u životu prve kršćanske zajednice, koja je bila postojana u zajedništvu, vjeri i molitvi, bili su jedno srce i jedna duša i ni u čemu nisu oskudijevali. Kršćanstvo je u surovi svijet Rimskoga Carstva unosilo Krista uskrsloga i kidalo okove ropstva i neravnopravnosti, a kršćani su milosrđe pokazivali dijeljenjem svojih materijalnih dobara za pomoć siromašnima, bez proračunatosti i brige za vremenito. Svojim životnim svjedočenjem pokazali su da je Bog došao pokoriti zlo i smrt i očinskom brižnošću preko svoga Sina donijeti pobjedu milosrdne ljubavi, koja postaje pobjedom svakoga tko je povjerovao: “Blago milosrdnima, oni će zadobiti milosrđe.” (Mt 5, 7)

U 21. stoljeću mijenjaju se oblici Božjega milosrđa u svijetu, ali zadaća ostaje ista. Pozvani smo možda više nego ikad pokazivati braći i sestrama Božje lice milosrđa. U uređenom društvu mnogi se zalažu za humani pristup prema svima u potrebi, ali često sve ostane na sućuti i sažaljenju. Mnoge bolnice, hospiciji, domovi za beskućnike i pučke kuhinje ostaju tek hladna svratišta ukoliko nisu plod božanskog milosrđa, jer milosrđe, ako postane milostinja, nanosi siromahu veće zlo nego dobro. Mora biti prožeto ljubavlju. Sveti Pavao opominje: “Kad bi razdao sav svoj imetak, i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže, a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo” (1 Kor 13, 3). Sve predati siromasima, a tijelo vatri, to još nije ljubav. Ničem ne služi bez ljubavi. Može čovjek postati veliki dobročinitelj, ali to nije božanska ljubav koja izvire iz milosrđa, koja je plod božanskog milosrđa u nama.

Sveti papa Ivan Pavao II. je u svojoj enciklici Dives in misericordia (Bogat milosrđem) upozorio da Crkva živi autentičnim životom tek ispovijedajući i naviještajući milosrđe, najdivniji atribut Stvoritelja i Otkupitelja, i privodeći ljude izvorima milosrđa. Njegove riječi poticaj su i svim kršćanima da svojim životnim primjerom pokazuju Božje lice milosrđa.

Kršćansko milosrđe u ljudsku svakodnevnicu dužno je donositi nešto posve novo. Daruje Krista koji oslobađa, koji živi, koji se ne skriva iza krvnih žrtvenika i koji ljubi iznad svega. Biti milosrdan zbog Krista milosrdnog znači biti istinski slobodan, susresti bit nas samih u križu nade i svjetlu uskrsnuća.

---

 

Foto: medjugorje-info.com