Svemu unatoč: Svi sveti i Dušni dan

Iva Biondić

Crkva je od ranih kršćanskih vremena čuvala spomen na svoje mrtve. Iz kulta mrtvih nastao je kult svetaca, odnosno osoba iz kršćanske zajednice koji su se posebno isticali svojim vrlinama i služili za primjer krjeposnog života. U ranim kršćanskim vremenima sveci su uglavnom bili i mučenici, a prvi među njima bio je sveti Stjepan. Početkom 4. stoljeća, priznanjem kršćanstva kao ravnopravne religije u Rimskom Carstvu, uz mučenike su se slavili i sveci koji nisu podnijeli mučeničku smrt, ali su svojim životom bili Kristovi svjedoci i prenositelji evanđeoske poruke. Svaki mučenik ili svetac imao je svoj blagdan ili spomendan, a s vremenom se osjetila potreba za blagdanom kojim bismo se prisjećali ne samo službeno proglašenih svetaca, nego svih koji su svojim kršćanskim životom zaslužili nebo.

Svetkovina Svih svetih (SollemnitasOmniumSanctorum) svoje korijene vuče iz 7. stoljeća kada se slavila u svibnju. Papa Grgur III. je u 8. stoljeću, na zahtjev irskih monaha, premjestio slavljenje blagdana na 1. studenoga, kako bi istisnuo poganski keltski blagdan Samhain, koji je označavao Novu godinu. Na zahtjev pape Grgura IV. Kralj Luj Pobožni proglasio je 835. blagdan Svih svetih zapovjednim blagdanom.

Na ovu svetkovinu prisjećamo se nepreglednog mnoštva običnih ljudi, koji nam svjedoče da biti svet ne znači biti nenormalan, niti su sveci ljudi koji su „živjeli u oblacima“, nego konkretne, stvarne osobe, grješne i slabe. Njihova poruka je da su svi kršćani pozvani na svetost. Kako reče papa Benedikt XVI., za svetost nije potrebno činiti izvanredne pothvate, niti posjedovati posebne karizme, već u jednostavnosti i skromnosti slijediti Krista, biti hrabar u kušnjama i ustrajan unatoč svim obeshrabrenjima.

Dušni dan slavimo 2. studenoga i sjećamo se svojih pokojnika. S vjerske strane gledano, pohodi na groblja znak su pažnje, ali i istinske vjere. Molimo se za svoje pokojne, za njih palimo svijeće koji su znak prisutnosti Krista uskrsloga nasuprot tami groba. Dušni dan izraz je kršćanske nade i vjere u zagrobni život, što liturgija izriče riječima: „Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima. I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.“

Svetkovina Svih svetih i spomendan Dušnoga dana dobra su prigoda nama za preispitivanje o smislu života i našem stavu o vječnosti. Očekujemo li uopće vječni život, vjerujemo li u Krista uskrsloga ili smatramo da je riječ o preživjeloj mitologiji? Dok se i ne okrenemo ovozemaljski život će proći, a naše će oči ostati uprte u prolazne stvarnosti. A Krist, kojemu vjerujemo, došao je da život imamo, ne samo u treptaju vremena, nego i u vječnosti.

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u