Svemu unatoč: Nogomet iliti ništa kontra novčanika

Veliki sam nogometni zaljubljenik. Fan, reklo bi se. Daleko je veća moja ljubav prema nogometu od samih nogometnih vještina. Valjda sam zato najčešće hakl s prijateljima započinjao među vratnicama. I tu i ostao. Kažu da je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu. Ne bih se složio, ali nek im bude. Sigurno je da je ta ne baš najvažnija sporedna stvar odavno prerasla sve granice. Sve, pa i one dobrog ukusa i umjerenosti. Pogotovo u prijelaznom roku.

Nogomet je još tamo krajem sedamdesetih godina 20. stoljeća prestao biti igra iz gušta. Novac je učinio svoje. Najbolji dokaz je desetak klubova koji drmaju svjetskom nogometnom kartom. Povremeno se pojavi pokoji uljez s romantičarskim pristupom, ali već sljedeće sezone njihovi najbolji igrači igraju u platežno moćnijim klubovima. Nitko ljubav prema dotad voljenom i jedinom klubu više ne spominje.

Protiv samog nogometa, dakle, nemam apsolutno ništa. Ne bi mi bilo krivo ni da Vatikan ima svoju reprezentaciju, bila bi zasigurno jača i od Andore i San Marina. Međutim, često se toj čarobnoj igri, koju su samim čudom, eto, izumili Englezi (ostali su je dotjerali i usavršili, da ne bude zabune), pridaju gotovo božanski, nadrealni, mistični epiteti. Posebno pojedinim igračima. Tako oni postaju suvremeni idoli kojima se svijet klanja i štuje ih kao kakve kumire, stavljaju se na pijedestal časti i oni su uzori, nadahnuće i nada milijunima djece. Bez obzira na njihov moralni pedigre. A o tome ne bih sad, razumijet ćete. Tako je među nama, ako niste znali, jedan novi bog, pa i Mesija čiji smo dolazak čekali- Messi. Taj simpatični nogometni maestro ne silazi s naslovnica, neki čak vjeruju da nije s ovog planeta, i vjerujem da bi mnogi bili spremni puno toga dati da bi ga dotakli. Torinsko platno? Može pričekati. Zaista ga prozvaše bogom.

Slično je i s drugim nogometnim veličinama. Pripisuju im se zasluge kao da su u najmanju ruku otkrili lijek protiv raka ili oživjeli mrtve stanice. I tu nastaje paradoks našeg vremena- oko nas trče i valjaju se po ledinama preplaćeni nogometaši, koji se zabavljaju i od toga žive, iako će se neki, ponajviše naši, potužiti na ritam srijeda-subota i reći kako oni krvavo rade. Da, ko na škveru.

Posebna su priča predsjednici. Predsjednici klubova, npr. bijelog i plavog. Te moralne vertikale društva. Ti rječiti, obrazovani i posve tolerantni tipovi. Nadasve miroljubivi. Sve bi dali za svoje klubove. A klubove nizašto, posebno ako su im ko krave muzare. Oni su apsolutisti veći od Bacha, kunu se ocem i majkom u nepresušnu ljubav do groba, a u duši su jednostavni i tako skromni da se skoro o njima i ne govori i rijetko ih se čuje. Oni nikad nisu u prvom planu. Pogledajte novine.

A nogomet? Nadam se da ću ga igrati i u vječnosti, vjerujem kako tada, na nebeskim prostranstvima, nikome neće smetati pogrešno dodana lopta s jednom od moje dvije lijeve.
Nevjerojatna igra, čudesna i strasna, ali samo to.

---

 

Tekst: Plamenko Nosić