KolumneSvemu unatoč

Svemu unatoč: Neka se ne uznemiruje srce vaše!

Traženje

Čovjek ne može živjeti bez stanovitog trajnog povjerenja u nešto neuništivo u sebi, pri čemu dakako i ono neuništivo kao i povjerenje mogu njemu trajno ostati skrivenima. Jedna od izražajnih mogućnosti takva ostanja skrivenim jest i vjera u osobnog Boga.
(Franz Kafka)

Dugo je svemir, više od četrnaest milijardi godina, pričao živopisnu priču o svojem Stvoritelju. Čovjek je od prvih spoznaja čekao trenutak susreta s Onim od kojega je sve počelo. Od skrovitih špilja preko raskoši Edena do tajnovitog Olimpa tražio ga je, slutio, prepoznavao, mimoilazio i ostajao slijep pred njegovom stvorenom ljepotom. Naraštaji čovječanstva njemu su hrlili, pa od njega bježali, pred njim se skrivali i njega tražili. Nemirna su bila srca mnogih koji su ga osjećali a On im je poput poput pijeska kroz prste hitro iščezavao, neobuhvaćen, nespoznat, nedodirnut. Za njega, Gospodara vremena, trenuci su bili tisuće godina, a tisućljeća tek treptaj. Počeo im je zboriti svojom stvaralačkom Riječju. Abrahamu se prvom imenom objavio, preko svojih proroka hrabrio je i tješio, prekoravao i sebi pozivao. Mnogi su ga slušali, s njim se hrvali, od njega bježali i njemu se vraćali, njegovom se providnošću hranili i za milosrđem vapili, jer bez njega je njihov život postajao ništavan. U savezu s Jahvom čuvali su pouzdanje i sigurnost da ih neće iznevjeriti. S njim su nestajali strahovi i neustrašivo su svjedočili pred silnim kraljevima njegovu ljubav i pravednost. Obično su loše prolazili. Znala je za neke Božja zadaća biti pretežak jaram, neki su podcjenjivali svoje mogućnosti, ali o Bogu su, tjerani njegovim Duhom, morali govoriti. I kao mladim vinom opijeni, zaneseno su potvrđivali: „Vjerujemo. Dajemo srce.“

Odjek

Čovjek biva svjestan neke ideje samo kad je zapazi u svojoj vlastitoj duši te dok, čitajući o njoj, ima osjećaj da mu je već i prije sinula u pameti, da je poznaje i da je se treba samo prisjetiti. To se dogodilo i meni pri čitanju evanđelja. U evanđeljima otkrih jedan novi svijet. Nikad nisam mogao ni zamisliti da ona u sebi skrivaju toliku dubinu misli. No, unatoč tome, sve mi se u njima činilo tako prisnim, tako poznatim. Osjećao sam se kao da sam sve to odavna već znao, samo s vremenom zaboravio.
(Lav Nikolajevič Tolstoj)

Isusove riječi zauvijek žive. Darovane su za svako vrijeme, ne poznaju prepreke, dopiru do ljudskih srca u svakom trenu, neočekivano, duboko i sržno. I kad ih ne želimo slušati, one do nas pronađu put, preobražavaju naše živote, pa poželimo dugo drugovati s Njim. Riječi su u nama i pričaju o nama.
Oni ga nisu gledali u oči. Čvrsto su stiskali kamene oblutke i bili spremni presuditi jednom životu. A sudili su sebi. Svim svojim nemirima i prljavštini. Nad njom je lebdjela sva njihova pohota, u njezinim prestrašenim očima nazirao se njihov strah i prijezir, njezina golotinja razgolitila ih je do kosti. U prašini njihova besmisla ispisivao je riječi koje su itekako razumjeli. Gledali su u njegove ruke i čitali svoju povijest, u mislima im se rojilo stotine zakona urezanih u njihova kamena srca i slutili su koliko su daleko od Božje ljubavi.

Oni ga nisu gledali u oči. Zurili su praznim dupljama u kamene ploče i zazivali Jahvino ime. Kamenodršci ljudskih sudbina drhtali su i pokušavali vjerovati da je On tek jedan od njih.
Vjetar je raznio riječi u prašini.
Ostali smo sami, moj Bog i ja. Moja vjera i njegova milost.

Smiraj

Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte.
(Iv 14, 1)

Vrijeme teče, sve se mijenja, proljeće tjera zimu, a ona se bori i vraća, kao da joj je malo ledenih okova i drhtavih srdaca, pa je, onako tašta, odlučila ostati, u ljudima zadržati hladnoću misli i nemir snova. A čovjek stoji, uspravan i vjeran, jer zna kako će svako vrijeme nestati, kako će svaki trenutak postati prošlost, da sadašnjost ne postoji, budućnost samo dolazi i uvijek spretno izmakne, slobodna od svakog dodira. Možda će čovjek i otići, ali to je samo privid, on je i pod zemljom i visoko gore, nedokučiv i još slobodniji od vremena, svojim duhom nenadmašiv i nedosanjan, jedna velika tajna nikad do kraja saznana. Na kraju vremena, u početku vremena, zaogrnut vječnošću, tamo gdje se vječnost rađa i gdje vječnost nikad ne umire, tajna postaje tako gola, jednostavno vidljiva. Uvire svojemu Izvoru i postaje vrijeme u vremenu, tajna spoznajom taknuta i radost uskrsnim jutrom ispričana.

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close