Svemu unatoč

Grah naš prvomajski

Plamenko

Hrvatski jezik, Bogu dragom hvala, bogat je i osebujan, može izreći naoko jednostavnu misao na više načina, a značenje mu je jasno, živopisno i slikovito. Ima svoje fraze koje obuhvaćaju bit i izriču više od vidljivog. Ima svoje nazive, pa i one pompozne internacionalne nadmašuje snagom nabujaloj u stoljećima tihog šaputanja majki koje su nas s ljubavlju učile ovaj jezik ubavi, kako reče pjesnik.

Ipak, mi smo kao narod pomalo čudnovati, što kljunaši, što sebičnjaci, pa nam je naše ponekad teret i radije želimo biti bjelosvjetske face i univerzalci, sveopći znalci, stanovnici ovoga svijeta i šire i dalje. Znamo se hvaliti kako nadilazimo takve ograničenosti i prizemnosti poput domovine, na primjer. Hvalimo se svojom širinom i veličinom i zaboravljamo nerijetko da smo tek mala slova u nizu velikih riječi.

Koliko stenjemo pod naučenim i predrasudama vremena najbolje govore i dvije riječi s kojima svake godine imamo gadnih problema. Dobro, ne baš gadnih, nije da je riječ o nečem životnom i  pretjerano važnom, ali razotkrivaju sjene prošlosti koje nad nama lebde a da ih nismo ni svjesni. Ne mislim pritom na sretne dane našeg djetinjstva, nego na one prijevare kojima su nas hranili, a eto, i danas u nekima od nas bude lažni prikaz sreće.

Prva riječ je ožujak, koja se osmoga u mjesecu pretvara u mart i nikako drukčije nam ne leži. Pa ćemo i čestitati osmi mart, jer, eto, nije baš prikladno čestitati osmi ožujak, nekako zvuči jadno i neprimjereno. Karanfili su, ajde, preživjeli, iako su u modi ruže svih boja. Ipak, ponajprije crvene.

Druga je riječ svibanj. I to onaj prvi, koji je međunarodni praznik, nikako blagdan, rada. I koji je, pogađate, u ovom slučaju ipak maj, jer nije baš zgodno čestitati prvi svibnja, jer zvuči skromno i nedorečeno, da ne velim seljački. Grah je tu, i šareni i bijeli, i smeđi i kineski, karanfili također, a oni koji, ne daj Bože, spomenu svibanj ili, koje li hule, svetoga Josipa radnika- e oni su kapitalistička bagra koja ne razumije radničku klasu. Iako, oni koji grah ushićeno dijele ponajviše su zaslužni što je mnogima porcija graha prvomajskog jedini obrok toga dana, možda i dulje.

Dakle, još nam nedostaje – štafeta. Onako, iz ruke u ruku, ukrug i tako nekoliko puta, da nam se dobro zavrti u glavi pa zaboravimo da nakon svibnja slijedi lipanj. A u lipnju lipe cvatu i sve je i nije isto ko’ i lani. Pa se zapitamo, onako izvan sebe, tko nas to vuče za nos- ustaše ili partizani?

Predstava za raju- zagarantirana!

Pogledajte spektakularan video kanjona rijeke Like!


Foto: mnovine.hr

<script>

<script>

Komentari


X
facebook
Kliknite "Like" ako želite pratiti LikaClub.eu na Facebook-u