Svemu unatoč: Glasnici i šaptači

Glas nastaje interakcijom mnogih dijelova organizma. Počinje u moždanoj kori, gdje mnogi centri šalju impulse u živce i mišiće zadužene za fonaciju, stvaranje glasa pomoću glasnica. Nastavlja se potiskivanjem izdisajne struje iz pluća, preko dušnika, grkljana, ždrijelne i usne šupljine i kroz usta izlazi van.

Glasova ima raznih vrsta. Ima ugodnih i grubih, visokih i dubokih, dobrih i loših, jasnih i promuklih. Glas čujemo, ponekad je tih, ponekad vrišti a ponekad ga samo mi slušamo u svojoj glavi, što može biti problem, ukoliko nije riječ o savjesti. Glas može biti milozvučan, može biti odbojan, pa i probojan, posuđen, naočit i obojen. Glas može biti i nijem i bespomoćan.

Glas se može prenositi. Prenosiš li glas, onda si glasnik. Može se i šaputati. Onda si šaptač.Može biti istinit i lažan, o čemu nositelj glasa izravno odlučuje.

Postoji i skup glasova koji neugodno zvuče. Tada govorimo o kakofoniji. A nje se naslušamo u predizborno vrijeme, na primjer, toliko da nas zabole uši. Možemo ostati bez glasa, možemo ga izgubiti, a možemo ga baciti ili nekome dati. Ukoliko nekome damo glas, taj ga dobije, iako ima svoj glas. Ali od viška glasova glava ne boli. Tako naš glas biva u drugome, koji se našim glasom koristi ili okoristi.

U našem slučaju, češće ovo drugo.

No međutim, kako krivo znaju reći lovci na glasove, dok postoji jeka, naš glas će odzvanjati, prodorno i moćno, u daljine i visine, daleko od onih kojima riječ ništa ne znači.