SVEMU UNATOČ: Biti milosrdan

U suvremenom profanom svijetu govor o milosrđu je antropološki i filantropijski usmjeren. Zamjenjuje se humanim djelovanjem, suosjećanjem i solidarnošću i odbacuje bilo kakvo mistično značenje koje nadilazi ovozemaljsku stvarnost. No, je li moguće definirati milosrđe a ne spomenuti njegovo izvorište koje je u Bogu i Bog sam? Postaje li onda milosrđe tek osiromašena, nedorečena verzija ljudske brige za prolazne vrijednosti i sredstvo za umirivanje naše savjesti?

Milosrđe sadrži u sebi riječ srce, prema latinskom izrazu misericordia, što upućuje na blisku povezanost s ljubavlju. Međutim, ne izriče ju u potpunosti, jer srce može biti od mesa, ali i kameno. Hrvatski prijevodi idu od milosrđa do ljubavi, preko nježnosti, smilovanja i sućuti do blagosti, dobrote i milosti. Svakodnevni govor poistovjećuje milosrđe sa sućuti i opraštanjem, što je donekle i opravdano, ali se u njemu može prekriti bogatstvo što ga je izabrani izraelski narod na temelju svog iskustva razumijevao pod onim što mi nazivamo milosrđem. Pravo značenje otkrivamo tek u biblijskom kontekstu, u hebrejskim izrazima rehem i hesed.

Rehem upućuje na majčino krilo, a majka se sa svojim djetetom povezuje jedinstvenim vezom ljubavi. Milosrđe tako pokazuje nešto posve intimno, dobro i požrtvovano. Izraelci se nisu usudili izgovoriti ime Jahvino, ali mu se obraćaju imenom rehem- Milosrdni. U trenucima osjećaja napuštenosti, Jahve blago zbori svojemu narodu: „Može li žena zaboraviti svoje dojenče, ne imati sućuti za čedo utrobe svoje?“ (Iz 49, 15). Izraz hesed izriče neraskidivu povezanost dvaju bića neostvarivu bez vjernosti. Milosrđe postaje čovjekov izbor i odgovor Savezu, a ne prazna jeka i nagonska dobrota. Milosrđe je ljubav, a ljubav je milosrđe kad Jahve govori: „U provali srdžbe sakrih na čas od tebe lice svoje, ali u ljubavi vječnoj smilovah se tebi.“ (Iz 54, 8) Bog koji je milosrdan dolazi ususret grješniku i pruža mu ruku spasenja. Tako djeluje u povijesti kao milosrdan i pravedan, te postaje uzor i izvor svakog ljudskog milosrđa. Kad čovjeku prodre do svijesti da je daleko od Boga, grješan i nesretan, onda mu se očituje lice beskrajnog milosrđa.

Isus Krist svojim djelovanjem i cijelom svojom osobom otkriva Božje milosrđe. Novi zavjet hvalospjev je utjelovljenoj Božjoj ljubavi u konkretnoj ljudskoj stvarnosti. Navještaj Kraljevstva nebeskoga Isus najavljuje ostvarenjem riječi proroka Izaije: „Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zaboravljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine.“ (Iz 61, 1-2)

U ovim riječima sadržan je jedinstveni program Isusovog javnog djelovanja. Božji sin očitovanje je Božjega milosrđa i nesebične Božje ljubavi u svojoj punini. Silazi nam u obličju nemoćnoga djeteta, ulazi u naše pustoši, ravna sve namisli naših srdaca, otklanja svaki očaj i ogorčenost, zastaje nad ljudskom bijedom i ojađenošću i svojim čudesnim zahvatima pokazuje ljubav prema nemoćnima i bolesnima. U Novom zavjetu milosrđe se spominje 27 puta. Božje milosrđe posebno je vidljivo u Isusovom izboru prezrenog carinika Mateja za svoga učenika i uskrisivanju Lazara i sina udovice iz Naina. U prispodobama o izgubljenoj ovci, izgubljenoj drahmi i milosrdnom ocu milosrđe je iznad svakog zakona i žrtve, božanska sila koja donosi utjehu i oprost, nasuprot grijehu i očaju. Milosrđe pronalazi i vraća izgubljeno.