Što će nam nožni palac?

Sjetio sam se nedavno ideje koja nije tretirana kao nešto vrijedno spomena u oblikovanju mladih mozgova, što će nam nožni palac? Ma ideja je baš dobra.

Valja uzeti i kontekst u obzir, Engleska književnost dvadesetog stoljeća, student ima daleko pametnijeg posla od pomne analize nekakvih meditativnih putopisa. Tako je gospodin J. M. Synge sa svojim Aranskim otocima bio usputno štivo među svojim revolucionarnim kolegama koji su se hrvali sa važnim idejama modernog života da ti pamet stane.

Ljudska psiha, ljudska prava, strah od tehnologije, ratovi, politika, urbani život, sve neke važne kategorije, a ovaj blesavi putopisac piše kako je zaboravio što će nožni mu palac. Bio sam oduševljen.

Naime čovjek je pisao o svojim iskustvima promatrača. Došao bi u malu zajednicu bogu iza nogu i nagovorio lokalno stanovništvo da živi s njima i bilježi njihovu svakodnevicu.

I tako je gospodin putopisac jednog dana odlučio pratiti lokalnog mladića nakon obilnog doručka. Mladić je s druge strane pojeo cijeli jedan veliki kuhani krumpir. Putopiscu je bilo jako čudno kako mladić tako malo jede jer je pastir i treba puno trčati.  Još čudnije mu je bilo što svuda ide u nekoj obući vrlo sličnoj sandalama, a u praksi kao da je bos.

Nakon nekoliko kilometara putopisac je već počeo zaostajati u svojim teškim visokim cipelama a uspon na strmo stjenovito brdo tek je bio pred njima. Stado autohtonih koza bježalo je naizgled nepremostivim putem, a mladić ih je s lakoćom pratio. Putopisac se nije mogao popeti na brdo, uopće, nije bilo staze. Mladić se vratio po svog tromog pratitelja i sugerirao mu da skine cipele i polako prati njegove kretnje. Penjali su se polako, uz puno muke do proplanka gdje su koze pasle i negdje na pola puta putopisac je shvatio čemu mu služi nožni palac.

Nije od presudnog značaja za opstanak vrste, olakšali smo si život to te mjere da će nam nožni palac vjerojatno još više kržljati, pogotovo ako nastavimo trend uskih cipela, ali nema veze. Ako netko poželi isprogramirati robota koji ima nožni palac, zahvaljujući gospodinu Syngeu, može, isprogramirati bar palac.

Zaboravljamo koliko utjecaja oblik koji nazivamo ljudskim tijelom ima sa sviješću, vjerojatno nam je zato i sama svijest tolika nepoznanica. Kad bi bili svjesni svih primordijalnih potencijala vlastitih tijela kako bi to utjecalo na skup vrijednosti koji tako ponosno i bez previše razmišljanja nazivamo moral? Vjerojatno ne bi bilo dobro za mentalno zdravlje.

Mozak selektivno bira najučinkovitije mehanizme opstanka, a opstanak ponekad zna biti vrlo nepravedan. Skoro pa da se čovjek zamisli, nije li sve igra slučajnosti? Sinoć me je jedna impresivna mlada gospođa navela da na trenutak ozbiljno razmislim o toj mogućnosti.

Nema lakog odgovora, ali postoje smislene perspektive. Iz perspektive nekog velikog sustava naravno.

Recimo galaksiji nije previše stalo hoće li naše malo Sunce umrijeti za četiri ili pet bilijuna godina, isto tako Suncu nije previše stalo hoće li muhe(planeti) koje lete oko njega zajedno sa svojim parazitima(mi) nestati za milijun ili za bilijun godina. Na sličan način mi slabo brinemo za dobrobit velikog broja životinjskih vrsta koje izumiru svaki dan. Naime svaki dan na Zemlji izumre između pedeset i sto životinjskih vrsta nekom, iz njihove perspektive slučajnošću, a ta slučajnost smo nerijetko mi.

Kad se spustimo na razinu nešto manjeg sustava, recimo Zemlja, imamo tu sreću što smo se rodili u vrijeme kad smo, što se životinjskih vrsta tiče, već neko vrijeme šefovi na zemlji i što se opstanka tiče niti jedna vrsta nam ne prijeti. Ponekad doduše, prijetimo sami sebi, što nije baš najpametnije, ali bože moj, nismo baš toliko dugo najmoćniji predator na Zemlji, stare navike teško umiru.

Što možemo učiniti da se ne uništimo međusobno? Pa mislim da većina glavnih svjetskih religija i svi dobro sročeni zakoni propagiraju nenasilje i lijepo ponašanje unutar naše vrste. Stvari idu dosta dobro. Pod uvjetom da se smirimo, duboko udahnemo i izgladimo međuplemenske svađe, budućnost bi mogla biti toliko lijepa da ju je teško opisati riječima s obzirom na današnji stupanj razvoja tehnologije.

Najružniji scenarij bio bi da se ne smirimo i ideološki ratujemo sve dok ne ostane jedno pleme koje će vladati cijelom planetom i koje u tom trenutku više neće imati koga kriviti za vlastite nedostatke. Kladim se da to ne bi bilo pleme koje zna čemu služi nožni palac.

 

 

---

Foto: pixabay.com