Scena

Stara cesta preko Kapele – Jozefina

Bliži se ljeto, što znači i pojačan promet na prometnicama koje vode prema moru. Danas mnogi turisti, inozemni i tuzemni, putuju autocestama, ali još uvijek ima onih kojima je put na godišnji odmor starom cestom ipak prvi izbor. Kako je nastala jedna od nekad najprometnijih cesta kada je u pitanju povezivanje kopna sa morem, te kakve povijesne tragove, legende i priče ona čuva, saznajte u nastavku…


Glavna trgovačka i poštanska cesta onoga vremena bila je zasigurno Jozefina – cesta od Karlovca do Senja. Zbog vrlo teške prohodnosti i velikih uspona tom se cestom do god. 1780. roba prevozila isključivo na konjima, mazgama i magarcima. Godišnje je njom prolazilo oko 100.000 tovara. Za tako intenzivan promet trebalo je osigurati i dobru opskrbu uz cestu. Česta su bila stradanja stoke i vodiča zbog strmoglavljivanja u brojne provalije. Povećanjem značaja senjske luke i porasta roba ovakav način transporta nije mogao udovoljiti prometnim potrebama.

U to vrijeme postoji interes za povezivanje Senja s Novim Vinodolskim. Međutim prevladao je interes da se ipak izgradi cesta preko Vratnika prema Karlovcu. Kako bi se uvele kolske zaprege, odnosno povećale količine prevezene robe uz smanjenje broja ljudi i životinja, trebalo je cestu modernizirati. O kakvim se značajnim poslovima radilo, vidi se iz podataka za godinu 1801. kada su Ogulinci zaradili 108.000 forinti za prijevoz žita i duhana iz Karlovca u Senj. Slunjani, koji su se nalazili izvan toga pravca, zaradili su samo 10.000 forinti. Dakle, prijevoz roba između Senja i sjevernih dijelova zemlje bio je jedan od glavnih izvora prihoda tamošnjeg stanovništva.

Na poziv generala Petazzija utvrđena je 1764. godine nova trasa s manjim nagibima i širim kolnikom. Izgradnja je zainteresirala i senjskog trgovca i patricija Marka Suzana, koji se ponudio Dvorskom ratnom vijeću ulaganje svog kapitala u njezinu izgradnju i rekonstrukciju. Kao protuuslugu tražio je naplatu cestarine na vrhu Kapele. Dvorsko ratno vijeće odbilo je tu ponudu, jer je smatralo da bi takav način korištenja bio protivan njihovim dugoročnijim ciljevima. Njihov interes bio je da cesta bude javnog karaktera i dostupna svima – bez plaćanja cestarine. Željeli su ovim projektom pomoći razvoju ovoga siromašnog kraja i osigurati izvor prihoda tamošnjem stanovništvu.

Prema legendi, Josip II., car Svetog Rimskog Carstva i kralj hrvatski, osobno se uvjerio u lošu povezanost Senja i zaleđa tako što je prelazeći Kapelu pored današnjega Josipdola pao s konja. Bilo zbog toga, ili zbog vojnih potreba za boljim komunikacijama sa primorjem, na kraljev je nalog i trošak 1772. godine pokrenuta gradnja ceste pod vodstvom bojnika Vinka Struppija. Gradnja je dovršena 1779. godine. Glavni izvođači radova bili su mineri iz Furlanije (Italija), kojima je rukovodio minerski majstor Cachiaro iz Trsta. Za miniranje velikih količina stijena utrošena je i velika količina baruta i to najviše na dionici preko Kapele.

Ovdje treba napomenuti da su preci svih nas čije korijenje seže iz podkapelskih krajeva, na ovom projektu prvi puta uključeni u cestogradnju, stekavši tako bogata iskustva za daljnje projekte. Promet ovom cestom u početku je organizirala vojska, koja je raspolagala velikim brojem kola i konja za prijevoz robe. Ova organizacija prometa trajala je devet godina, odnosno sve do 1788. Naime, kako bi se poboljšao socijalni i materijalni položaj lokalnog stanovni{tva dozvoljen je promet robe civilima, ali uz kontrolu i nadzor države.

U svojim dugoročnim interesima Austrija je svakako prometno htjela povezati Dalmaciju s Hrvatskom i Slavonijom. Da bi se poboljšao promet roba s jugom, ali i vojnih potreba, na “Jozefinu” je 1787. godine kod Žute Lokve spojena “Dalmatinska poštanska cesta”. Ona je išla preko Otočca, Gospića i Gračaca dalje prema Kninu.

Početkom 19.  stoljeća bilježi se značajan gospodarski rast u civilnoj Hrvatskoj, što utječe i na porast trgovine. Da bi se taj gospodarski boljitak osjetio i u Vojnoj Krajini, njezina uprava počinje osuvremenjivati sustav prometa. Utvrđeno je da je trasa tadašnje “Jozefine”, osobito na dionici između Senja i Vratnika te Velike Kapele, još uvijek prestrma zbog čega su česte nesreće. Dvorsko ratno vijeće odlučuje 1830. godine ovu cestu temeljito modernizirati. Taj je posao preuzeo glasoviti Petrinjac major Josip Kajetan Knežić, nasljednik i učenik još glasovitijeg graditelja cesta – generala baruna Filipa Vukasovića. On se ranije iskazao gradnjom vrlo zahtjevne prometnice i remek-djela cestovne gradnje – ceste Zadar-Obrovac-Mali Alan- Sveti Rok, spojivši time Dalmaciju i Liku. Iako je zbog raznih spletki umirovljen u 47. godini, nije želio ostati nezaposlen. Hrvatski ban barun Vlašić poziva ga 1833. godine da preuzme ovaj složeni posao. Knežić je predložio da se trasa postojeće ceste preko Kapele (1011 metara nadmorske visine), mora spustiti na daleko nižu visinu. Naime, tijekom zime bila je često zatvorena zbog snježnih nanosa, te je promet zbog toga bio vrlo otežan. Knežić je predložio izgradnju sasvim nove nešto dulje trase, od Krivoga Puta, Drežnice, Jasenka i Ogulina do Generalskog Stola. Takva trasa nigdje ne bi prelazila više od 632 m.n.m. Međutim zbog gospodarskih razloga Dvorsko ratno vijeće odbilo je taj prijedlog zbog nedostatka većih naselja, ali i nedostatka skloništa za putnike.

Gradnja je započela 1833. a završena 1843. godine. Postignuti su znatno bolji nagibi ceste i proširenja kolnika, što se postiglo izgradnjom brojnih i vrlo skupih serpentina. Na cesti je radilo oko 1.000 radnika i 200 minera, klesara i zidara, među njima opet najvi{e Brinjaka. Tada je izveden kameni zidani nasip s mostom u Jezeranama, čime su izbjegnute poteškoće u prometu tijekom poplava potoka Jaruge. Osim ovoga zahvata najveći graditeljski pothvat bila je izgradnja kamenih podzida (potpornih zidova) u svim zasjecima i nasipima, poglavito na Kapeli.

Na kraju radova u znak iznimnog priznanja major Knežić primio je na vrhu prijevoja Kapela vrlo visoko odlikovanje- Leopoldov red, jedno od najviših odlikovanja austrijske carevine.  Završetkom ceste dolazi do postupnog otvaranja brinjskog područja prema gospodarskim središtima onoga vremena. Trgovina, pošta i protok roba sve su intenzivniji. Grade se pilane, a prerada drveta dobiva na značaju, posebno zbog blizine senjske luke, što je smanjilo troškove transporta. To je omogu}ilo da se pojave prvi industrijalci na našem području, poput grofa Bohutinskog u Stajnici (preteča Murkovi}a) i obitelji Vuković u Jezeranama. Ovom cestom senjska luka opet dobiva na svojem značenju.

Tako moderniziranom “Jozefinom” promet je tekao gotovo 120 godina. Pretrpjela je dva svjetska rata, poglavito drugi, kada je imala izuzetan vojni značaj. Poslije ovoga rata razvija se automobilski promet, kojega nije mogla kvalitetno preuzeti. Šezdesetih godina prošlog stoljeća sazrijeva ideja o njezinoj modernizaciji u skladu sa suvremenim prometnim standardima. Zaključeno je da se izgradi nova trasa sa suvremenim asfaltnim kolnikom i propisnom širinom koja će pomoći razvoju toga dijela Like, ali i Senja.

Stvaraju se dva interesna bloka; onaj brinjski na čelu s Jakovom Blaževićem, koji želi gradnju ceste preko Velike Kapele, i onaj drežnički u kojem je nekoliko generala i visokih političara, koji žele trasu preko Jasenka i Drežnice – “iz vojnih razloga”. Iako je Jakov Blažević bio visoko rangirani političar toga vremena, ipak nije mogao «progurati» predviđenu trasu ceste. Trebalo je sačekati povoljni politički trenutak i odnose među centrima moći kako bi se projekt uop}e mogao realizirati.

Nakon dugih natezanja i vrlo mučnih previranja uspijeva pobijediti “brinjski lobi”. Cesta se tako gradi preko Kapele, ali uz brojne prepreke koje pričinjavaju bankari i tadašnji centri odlučivanja. Radove je izvela zagrebačka “Hidroelektra” u kojoj su opet radili mještani podkapelkog kraja tako ispunivši zavjet djedova o suvremenom spajanju ovoga kraja sa Zagrebom i Europom.

Puštena je u promet 26. studenog 1982. godine uz veliko slavlje tamošnjeg stanovništva. Vrpcu je presjekao glavni inicijator njezine gradnje – Jakov Blažević. Na vrhu Kapele podignuta je spomen-ploča, na istom mjestu gdje je čuveni graditelj Josip Kajetan Knežić 1843. godine primio Leopoldov križ za svoju uspješnu gradnju.

Tijekom Domovinskog rata ta je cesta bila jedina veza između hrvatskog sjevera i juga, kojom je prošla kompletna gospodarska i vojna pomoć u obrani suvereniteta i integriteta Republike Hrvatske.

Kojim god prometnim pravcem putovali prema Jadranu, stare ceste bile pune ili prazne kriju mnoge povijesne tragove.


 

Izvor: Nikola Tominac, „Stajnica i okolica“, Zagreb, 2004.

Želiš se uključiti u našu zajednicu i svakodnevno primati poruke s terena te se družiti s Ličankama i Ličanima? Ili si naš/a iz Ličko-senjske, pa odmah postaješ dio dobrog društva? :) Uključi se u Viber zajednicu klikom na linku Lika Club | Najčitanije 🔥

 

Komentari

Komentara

Oznake

Povezane objave

Back to top button
Close